Da je Nušic ne samo izvrsni komediograf nego sjajan dramski pisac pokazuje režiser Egon Savin u “Pokojniku” u koprodukciji tivatskog Centra za kulturu i Crnogorskog narodnog pozorišta.
Jedno od centralnih pitanja veoma dobre predstave je pitanje istine i kome ona treba. Istina je teška, treba bježati od nje. Sa istinom je tijesno povezana savjest, još jedan neugodan drug. Lakše je bez savjesti, jer kad se nakon godinu dana pojavi čovjek koga ste proglasili mrtvim i uzeli mu ženu, pare, kuću neobjavljenu doktorsku disertaciju šta će vam savjest. Samo vam smeta u razrješenju novonastale situacije.
Nevaljalstvo je sila starija od svakog zakona – kaže Nušic, a glumci nam tu gorku istinu bukvalno natrljaju na nos.
Svako doba ima svoju tranziciju. Imalo ga je i Nušićevo. Ono kad vi nastavite da se mučite i jedva preživljavate a oni da se bogate na vaš račun. Jer oni su shvatili duh vremena. Prilagodili mu se. Snašli se. Sa imanjem dobili i čast. Kad zbacite teret morala lakše se trči do brze i lake zarade. I šta ce tu pokojnik? Samo smeta. I ženi i rodbini i saradnicima. Oni su uzeli sve njegovo a njemu će dati voznu kartu i novi lažni identitet. Svi su oni vjernici, redovno idu u crkvu, daju priloge. Ali drugo je hrišćanska nauka a drugo život – zajedljiv je Nušic. No, genije, a Nušić je istinski pozorišni genije, ne piše samo o svom vremenu. Ova priča mogla se dogoditi u starom Rimu, sadašnjem Beogradu ili Podgorici, gdje je Egon Savin i postavlja.
Ne da se mogla, nego se događa. I dogodiće se dok postoji čovjek takav kaka jeste, nesavršen i alav. Alav na blago. Tuđe. Nušic ne osudjuje. On bilježi. I skida maske. Svima nama. I društvu u cjelini.Tranzicija nije izgovor. Ona je samo povod, snijeg koji je napadao, ne da pokrije brijeg, no da svi mi ostavimo svoj trag.
Ansambl je iznio osnovnu ideju, uz izvrsne Marka Baćovića kao Spasoja, Bojana Diimitrijevića kao Pavla Marića i Branke Otašević kao Rine. Ali, i svi ostali glumci su odlični i zasluženo su nagrađeni velikim aplauzom na kraju. Možda malo zasmeta poneko insistiranje na jeftinom humoru, jer za “Pokojnikom” se plače a ne smije.
Nušić je pisao da bi svima nama bilo bolje. Nije mnogo uspio. Naravno, ne zbog sebe, nego zbog nas. Vjerovatno nije ni sanjao da će otimačina, laž, krivokletstvo, izdaja, korupcija, preljuba, tek bljesnuti u vremenu koje dolazi. Surovo podsjećanje na aktuelno vrijeme ostavilo je večeras gorak ukus kod publike. Što znači da su režiser i glumci uspjeli. Tivat je dobio još jednu dobru pozorišnu predstavu koja će se igrati. A život se nastavlja. Ne sa poštenim inžinjerom Marićem, već sa drumskim razbojnicima, kako ih je nazvao Nušić. Šta li bi tek danas rekao?
Piše: Dragan Popadić