Rat spriječio let „Galeba G4“ za SAD

Da je bivša SFRJ početkom devedesetih godina prošlog vijeka umjesto napretka i ekonomije, trasiranog puta u EU izabrala građanski rat i raspad države jasna je istorijska istina. Koliko je malo nedostajalo da Jugoslavija tih devedestih sklopi posao vijeka vrijedan 50 milijardi dolara i uvrsti se među najrazvijenije zemlje svijeta, svjedoči knjiga dr Nenada Gojkovića – „Poslednji uzlet-plasman aviona Galeb G-4 u SAD 1989-1991“.Nenad Gojković je bio direktor Sektora za marketing i strateško planiranje u Yugoimport SDPR-u i ranije zamjenik direktora mostarske firme „Soko“ koji je dobio odriješene ruke da plasira školsko borbeni avion Galeb na američko tržište. Gojković sa suprugom godinama ljetuje u Tivtu i bio je gost Radio Suncobrana Radio Tivta u kome smo pričali o njegovoj knjizi.

„Bivša Jugoslavija nije samo u namjenskoj industriji bila na visokom nivou. Obzirom na broj stanovnika i površinu zemlje, bila je jedna od industrijskih sila, mogu slobodno reći evropskih i svjetskih. Početkom devesetih bili smo pred sam ulaz u Evropsku uniju. Nedavno je objavljen intervju Kira Gligorova. On je rekao da je u decembru 1990. g. u Beograd došao Žak de Lor ispred EU i donio paket podrške. Jedan je bio poklon od 4,5 milijarde dolara za saniranje ekonomskih poteškoća, a drugi je bio da nas prime u EU bez ikakvih uslova. Sad svaka od naših zemalja ima 35 uslova. Naših šest vođa je to odbacilo, a de Lor se vratio neobavljena posla. Sredinom juna došao je američki sekretar Džozef Bejker i donio je paket od 6,5 milijardi dolara kao poklon američke Vlade. Jedini uslov je bio da radimo i da nastavimo da  radimo ono što smo počeli. Pretpostavljam da je „General dynamics“ te 6,5 milijardi namijenio da se saniraju naše teškoće i da nastavimo da radimo ono što smo sa njima započeli. U februaru te 1991. sam u Fort Vortu u Dalasu potpisao memorandum o saradnji i plasmanu aviona „Galeb 4“ između „General dynamics“ i „Jugoimport SDPR“na odabrana tržišta. Ta odabrana tržišta su bili po prvi put u istoriji SAD-a američko vazduhoplovstvo, Mornarica i Kopnena vojska, sve zemlje NATO pakta, zemlje Južne Amerike koje su imale F16, Pakistan, zemlje Dalekog Istoka, Tajvan, Južna Koreja i Japan, Australija i Novi Zeland, Filipini. Po njihovoj pretpostavci trebalo je biti proizvedeno oko 5.000 aviona. Po njihovim analizama to je bio avion bez premca kome je pripadala prva polovina 21.vijeka“, rekao je Gojković. On ističe da su Amerikanci nudili 2 miliona dolara za strukuturu aviona i planirali su da ugrade novi motor i kokpit da bude sličan avionu F16. „Nudili su nam 2 miliona bez pogađanja po komadu za 5.000 aviona. To je 10 milijardi dolara. Samo taj posao. Nijesu oni to bez razloga uradili. Kad su delegacije iz Fort Vorta koje su dolazile u tri navrata vidjele naše tehnološke kapacitete Žarkova, Mostara, Teleoptika, Prve petoljetke, Orla iz Rajlovca bili su u šoku. Nije postojala tehnologija, tehnološki postupak ili operacija koja kod nas nije bila prisutna. Jedino je bio manji broj mašina, imali smo jedan „autoklav“ za pečenje kevlara a oni su u Fort Vortu imali četiri. Naš VTI Žarkovo je bio kvalitetniji i opremljeniji od najpoznatijeg vazduhoplovnog instituta na Zapadu koji se nalazio u Torontu“, kaže naš sagovornik.

On kaže da je drugi posao koji su im nudile SAD bio da jugoslovenski tenk M84A bude oficijelni tenk NATO pakta jer je bio napredniji od svih zapadnih tenkova toga doba. Treći posao bio je čuveni pištolj kragujevačke „Zastave“ CZ99. „Poslali smo na testiranje u SAD nekih 5.000 pištolja jer su se Amerikanci spremali da raspišu tender za opremanje vojske i policije. Negdje u decembru 1990. došao je u sjedište SDPR vlasnik „Berete“. Molio me da „Bereta“ bude koperant „Zastave“ u proizvodnji CZ99. Poslije sam saznao da je od italijanskog lobija u Americi dobio informaciju da će CZ99 pobijediti na konkursu u Americi. Došao je da ne ostane bez posla, jer su u pitanju bile stotine hiljada ili milioni komada. Pošto smo mi zaratili, „Bereta“ je dobila posao i opremila američku vojsku i policiju svojim pištoljima“, kaže Gojković. Prema njegovim riječima četvrti nerealizovani posao sa SAD bio je tzv. „skytruck“ klipni, jednomotorni avion koji je trebbao biti tako konfigurisan da u njega stanu dva-tri bika. „Da rančer sleti na livadu, utjera dva-tri bika u avion i odleti na drugo mjesto. Procjena potencijalnih partnera bila je da će za rančere u SAD, Kanadi, Južnoj Americi i Australiji biti potrebno između 5.000 i 10.000 tih malih aviona“, kaže Nenad Gojković dodajući da su sve zajedno ti poslovi o kojima su pregovarali sa SAD početkom 1991. godine trebali donijeti nevjerovatnih 55 milijardi ondašnjih dolara za Jugoslaviju.

„Amerika je nama okrenula leđa kada je Njemačke ucijenila EU i kada je priznala Hrvatsku i Sloveniju kao nezavisne države. Pošto smo odbili da se pridružimo EU i što smo odbili da radimo za SAD. Kada je Bejker napisao memoare nakon odlaska u penziju i njima naveo „da je najcrnji petak koji je imao u životu bio u Beogradu kada je vidio bujanje nacionalizma“. Prema tome nijesmu oni nama okrenuli leđa, već smo mi krenuli leđa cijelom svijetu. Sad o tome govoriti je kasno, teško da ćemo doprti do ušiju onih koji treba. Zato sam se okrenuo samom sebi. Pomalo pišem, bavim se naukom u izvjesnom smislu“, rekao nam je dr Nenad Gojković.