Ratka Jovanović: Propadanje crnogorskog novinarstva je prije svega krivica novinara

Ratka Jovanović Vukotić je kolumnistkinja dnevnog lista Vijesti i članica petoclanog odbora koji je pokrenuo pokret ODUPRISE. Sa iskusnom crnogorskom novinarkom razgovarali smo o uticaju medija na stanje u društvu, djelovanju opozicije u kontekstu građanskih protesta ODUPRISE, te perspektivama temeljnih promjena za koje se građani zalažu.

Razgovarala: Antonela Stjepčević

  • Koliko su mediji u našoj zemlji profesionalni u predstavljanju realnog stanja u društvu? Da li je odgovornost, kada su u pitanju javni medijski servisi, samo na centrima kontrole i moći, ili dio odgovornosti nose i sami novinari? Da li je ocjena nekih međunarodnih organizacija da je medijska scena u Crnoj Gori nalik na izvještavanje sa ratnih područja na mjestu?

Crnogorski mediji propadali su zajedno sa crnogorskim društvom, ali to je prije svega krivica novinara. Moral je pitanje izbora, kao i sloboda, ali to mnogo košta, naročito u autokratskom režimu kakav je naš. Častan novinar ne pristaje da laže u kakvom god sistemu živio i kakvim god pritiscima bio izložen, naročito ne za sto-dvjesta eura veću platu.

Prelomni trenutak za propast crnogorskog novinarstva bila je tzv. AB revolucija i predstojeći rat zbog kojega je taj puč i organizovan. Oni koji su držali do sebe izabrali su slobodu i istinu. Većina je, nažalost, pristala da laže, podvaljuje, širi mržnju i veliča zlo. Toj većini režim je omogućio da decenijama školuje istovjetni podmladak i sad smo na dnu. U stvari, ispod dna, jer činjenica da je nekoliko slobodnih medija još živo nije nikakva utjeha.

Nakon trideset godina srozavanja novinarstva, biće potrebno najmanje još toliko da se profesija vrati na početni nivo, koji ionako nije bio naročito visok. Pod uslovom da novinarstvo kao profesija opstane, čini mi se da će svako ko zna azbuku uskoro postati novinar.

Uređivačka politika RTCG opasna je po sve stanovnike Crne Gore još od devedesetih, to nijesu promijenila ni dva kratkotrajna pokušaja oslobađanja. Svaka vlast, čak i ona relativno podnošljiva, želi da utiče na sliku koju o njoj emituje javni medijski servis. Istovremeno, svaki novinar, čak i onaj relativno profesionalni, mora tome žestoko da se suprotstavi. U protivnom – nije novinar.

Ta vrsta pobune prosto se podrazumijeva, za nju se u zapuštenim društvima plaća visoka cijena, ali javni servisi bez slobodnih i moralnih novinara jednostavno nijesu mogući. Može Savjet da odlučuje što hoće, može direktor da naređuje što mu na um padne, dovoljno je da  se samo trideset novinara organizovano, preko svog ekrana, javno pobuni – taj mastodont srušiće se iz temelja. Nažalost, to se nikad nije dogodilo. I neće. Ako ikad ovaj režim padne, tzv. Javni servis će u istom sastavu nastaviti da bude sluga nekoj novoj vlasti. Kojoj će to, naravno, odgovarati.

  • Pokret ODUPRISE, pored ostavki čelnika sistema, zahtjeva i ostavke direktora i menadžmenta Javnog servisa RTCG. Istovremeno, Javni servis je isprva potpuno ignorisao pokret, a naknadno veoma pristrano, štiteći interese klike na vlasti, izvještava o protestima i drugim aktivnostima čelnika pokreta. Kakav je odnos ostatka medijske scene?

To kako je tzv. Javni servis izvještavao o protestima građana, zbog kojih u svakoj normalnoj zemlji i postoji, najbolje je objasnila njegova uprava. U nekoliko navrata javno je saopšteno da RTCG brani – državu?! Od koga, od građana koji jesu država i koji daju desetine miliona godišnje da bi na vrijeme čuli potpunu i istinitu informaciju, a dobijaju bilbord za reklamiranje Predsjednika, Vlade i DPS.

U izvještaju sa prvog protesta pečatno su slagali da ga je organizovala opozicija, iako je dio opozicije javno vrijeđao i organizatore i zdravu pamet, a ostali javno saopštili da o pokretu ODUPRISE ne znaju ništa. U međuvremenu, tzv. Javni servis toliko se upetljao u nebulozne konstrukcije da sad slušamo kuknjavu što je na Ulici manje građana. Ne razumijem, da li sad žele da ih bude više? Kad je izlazilo 20.000 tvrdili su da nas je 5.000, a kad stvarno izađe 5.000 zabrinu se kako je to malo … Ko je kriv? Novinari, prije svih. Izvještavaju uživo sa protesta, imaju priliku da kažu istinu a ne ono što je naredio urednik, a zašto to ne urade – pitajte njih. Ako je razlog strah, onda neka se pozdrave sa novinarstvom.

Kako izvještavaju ostali? Oni koje pratim rade to profesionalno, naročito Vijesti i Dan, mada bih ovako stroga kakva jesam i tu našla zamjerke. Izvještavanje In4S je takođe istinito, ali u kolumnama je paljba po organizatorima. Nemam pravo da prigovaram, novinar sam iz stare garde i poštujem pravilo da su činjenice svetinja, a komentar slobodan. Monitor je, kao i uvijek, na strani slobode.

  • Da li je Vaša ocjena da je pokret ODUPRISE, pristajanjem na zajedničku platformu sa opozicionim političkim subjektima, izgubio dio podrške građana, a dobio podršku nekih novih? Da li je Sporazum o budućnosti kadar da obezbijedi suštinsko jedinstvo opozicije oko zajedničkih ciljeva?

Odgovoriću Vam u svoje ime, Sporazum o budućnosti donio je korist i Crnoj Gori i crnogorskoj opoziciji, ali ne i pokretu ODUPRISE. Nijesam iznenađena, iskustvo iz LSCG-a naučilo me je oprezu ne samo kad je u pitanju vlast, nego i opozicija. U početku sam bila za to da se saradnja sa njom uspostavi što kasnije, da proteste organizujemo sami što duže možemo, znajući da promjene neće početi prije jeseni. Prijatelji su me molili da ne širim pesimizam, ali ja sam samo bila realna.

Euforija, koja se širila zbog neočekivano nagle ali očekivano privremene masovnosti protesta, učinila je da mnogi građani naivno pomisle kako kriminal i korupcija koji su 30 godina ugrađivani u sistem mogu biti srušeni za tri mjeseca. Pozivanjem na nekakvu radikalizaciju, tome je doprinosio i dio opozicije.

Što je radikalno, da dvorimo Predsjednika 15 noći, on će se onako sav emotivan potresti i otići? Da upadnemo u Skupštinu i uradimo isto ono što je ova vlast uradila prije 30 godina? Da gađamo tužioca jajima ili lukom?

Nipošto, mi se – između ostalog – odupiremo i uznapredovalom crnogorskom primitivizmu. Borimo se za suštinske promjene sistema u cjelini, a ostavke su samo put do toga. Zato i dalje tvrdim da su upornost i istrajavanje na mirnim protestima mnogo važniji od masovnosti.

Da se vratim Sporazumu o budućnosti, prihvatila sam ipak stav većine u Organizacionom odboru kad sam vidjela da partijsko članstvo organizovano izlazi na Ulicu. Bilo mi je jasno da se dalje ne može bez saradnje sa opozicijom, ali nijesam ni od nje ni od Sporazuma očekivala mnogo.

Nadala sam se da Sporazum makar neće biti pogrešno shvaćen, ali jeste. Nakon njegovog potpisivanja na bini, na protestima je prepolovljen broj građana. Uz forsiranje Dana D nekakvom radikalizacijom, taj dogovor o saradnji pokreta ODUPRISE sa opozicijom bio je dodatni uzrok pada energije i broja demonstranata.

Građani su Sporazum protumačili kao definitvno ujedinjenje opozicije i pokreta, iako je u njemu riječ samo o zajedničkim zadacima u borbi ka istom cilju. Kasnije se ispostavilo da ni svima u opoziciji cilj nije isti, ali to je stara i već ispričana priča.

  • Već na početku građanske kampanje, kojom se traže ostavke predsjednika, premijera, čelnih ljudi tužilaštva, Agencije za antikorupciju, RTCG, te uspostavljanje uslova „za prve fer i slobodne izbore u Crnoj Gori,“ iz ODUPRISE ste istakli ono što je svima moralo biti jasno- ta borba neće biti laka i zahtijeva ustrajnost građana, kako bi do željenih promjena zaista i došlo. Da li je po Vašoj ocjeni pokret građana već generisao pozitivne pomake u Crnoj Gori?

Cilj pokreta ODUPRISE od početka je promjena sistema, što bi komunisti rekli – od nadgradnje do baze. Osim autokratije, pljačke, krađe izbora, korupcije, kriminala itd., ima još mnogo ozbiljnih problema. Nadgradnja je potpuno inficirala bazu širenjem ideje da je sve dozvoljeno, da se zakona ne treba držati kao pijan plota… I to u tolikoj mjeri da je, osim radikalne promjene sistema, neophodna i radikalna promjena svijesti. Nešto poput povratka na „fabrička podešavanja“.

Pogledajte kako se formiraju vlasti po opštinama, čak i kad pobijedi opozicija… Pet direktorskih mjesta u javnim preduzećima, četiri u upravnim odborima, dva u sekretarijatima, a onda svi zapošljavaju svoje i na nižim nivoima. Zašto, kad su se protiv toga borili? Zato što oni koji su ih glasali smatraju sasvim prirodnim da za glasanje dobiju nešto, povlasticu, posao, novac, svejedno…

Za temeljne promjene i sistema i svijesti biće potrebno najmanje 30 godina. Pokret ODUPRISE učinio je ono što je bilo do njega, pozvao građane da se odupru, probudio utrnulu energiju i širio nadu da su promjene moguće, slao poruke da sve zavisi od nas, da nam niko sa strane neće pomoći ako mi ne pomognemo sebi. Okupili smo na istoj Ulici hiljade ljudi koji su decenijama razdvajani i svađani, uspjeli smo da za isti sto dovedemo sve opozicione stranke i sve opozicione poslanike.

Od početka, bili smo izloženi bezočnim podvalama i lažima, prije svega vlasti i njenih službi, da ostale ne pominjem. Tzv. intelektualna elita nije nas udostojila podrške, nekoliko njenih časnih izuzetaka samo je potvrdilo kakva je većina… Veliki problem bio je i ostao novac za binu, ozvučenje i ostale tehnikalije. Već dugujemo šest-sedam hiljada eura koje ćemo, izgleda, morati da vraćamo iz svog džepa, jer je dio opozicije odavno prestao da podržava proteste i u novcu i na Ulici…

Jesmo li zadovoljni rezultatima – ne. Jesmo li uradili sve što smo mogli – jesmo. Svi koji misle da mogu više, bolje i brže dobro su došli u pokret ODUPRISE. Vrijedi se boriti za bolju Crnu Goru sve dok u njoj ostaju mladi pobunjenici, poput jedne Jelene, dva Mladena, Nikole, Slaviše, Dragana… Da nije njih, možda bih i ja nakon 30 godina digla ruke od oslobađanja ljudi koji radije podnose teret ropstva nego odgovornost koju donosi sloboda.

  • Kako ocjenjujete odnos međunarodnih organizacija i zemalja članica međunarodne zajednice prema civilnom pokretu koji se javio u Crnoj Gori?

Ako iznesem sve što mislim o politici Zapada prema bilo kome i bilo čemu u Crnoj Gori, zatvoriću pokretu ODUPRISE sva vrata, ionako su samo odškrinuta. Zato, samo kratko: još otkako sam 1423 dana gledala kako gori Sarajevo, od tzv. međunarodne zajednice ne očekujem baš ništa!

Foto: Danilo Novović