Galerija
RT ARHIVA
„Bokun Boke“ koji je među koricama istoimene zbirke crtica na autentičan, a opet duboko u kulturi života Tivćana utemeljen način uokvirila Ana Tolić, u Ljetnjikovcu Buća okupio je veliki broj naših sugrađana i gostiju iz drugih gradova Zaliva. Jer, priliku da čitamo o sebi nemamo često, a dar da nas i naš grad neko tako slikovito prikaže kroz opise, sjećanja, anegdote, poznata lica, sada dobijamo po prvi put. I to na dijalektu, koji, kako autorka ističe, donosi fine razlike čak i između zaseoka Crnog plata.
Prezentaciju knjige „Bokun Boke“ otvorila je Klapa Jadran, za čiji će nastup profesor književnosti, Neven Staničić, kasnije primijetiti da je bio nadahnut kao rijetko do tada. Tematika druženja i autorka su ih inspirisali da nas izborom pjesama i načinom izvedbe savršeno uvedu u divno veče, koje je prizvalo energiju pasaloga vremena, humor i optimizam starih Tivćana, škerce koje zahvaljujući Anim zapisima, neće odnijeti vrijeme.
Organizaciju večeri, u saradnji sa JU Muzej i galerija Tivat, potpisuje NVU Gjurgjevo brdo čija je predsjednica, Ljerka Sindik, moderirala druženje, i na perfektnom tivatskom dijalektu pročitala djelove knjige. Nije mogla sakriti emociju, a upravo je ljubav, kao Aninu inspiraciju za pisanje, istakla u analitičkom prikazu zbirke profesorica književnosti, Snježana Majstorović. Izabrala je započeti citatom:
„Ponekad mi se činilo da na staklenim kuglicama vidim čarobnu Boku, Mažinu okruženu mrčom i žukom, Solila, Lastvu, Pine, Kalimanj, Vrmac. Njene vale nasukane na hridinama Lovčena, i njegov odsjaj u dubokom Kotorskom zalivu. A davno je to bilo, puno prije postanka ljudskog roda, kada je more prodrlo u kopno i stvorilo Boku. Dugo se more borilo sa tvrdim kopnom. Možda bi stiglo do Cetinja, pa i dalje, da ga Lovćen nije zaustavio na tom putu. Odavno je Lovćen prigrlio topla žala Boke Kotorske, i čuva je od vjekovnih prirodnih nevera i ljudskih ratova. Bokelji kao da su ogledalo prirode koja ih okružuje, različiti a opet bliski. Većina obitelji Bokelja satkana je od ljudi različitih vjera i nacija. Vjerski blagdani slavili su se unutar uže famelje. U nekim fameljama katolički, u nekim pravoslavni, u nekim i jedni i drugi.“
Ana Krstović Tolić već 40 godina živi u Ljubuškom u Bosni i Hercegovini. Po profesiji arhitektica, posljednjih godina posvetila se pisanju, kako stručnih radova na temu graditeljske baštine, tako i zapisa o nematerijalnoj kulturnoj baštini, poput crtica iz života Tivta i Tivćana koje donosi u „Bokunu Boke.“
Zbirka sadrži 35 prica. Osnovu čine živopisni autobiografski motivi, a pristup se mijenja- od lirskih zapisa sa gotovo opipljivim opisima prirode, preko oživljavanja prošlih vremena, pa sve do anegdota, istakla je profesorica Snježana Majstorović.
„Autor iz sadašnje pozicije- „Moj rodni grad ne sliči više na sebe. Izgleda da smo zajedno rasli, mijenjali se sve ove godine moga postojanja.“ – retrospektivno oživljava slike čarobne prirode grada kojeg više nema, duha vremena koje je u nestajanju. Njene crtice su utemeljene u stvarnom životu, ali postale su više od toga. Postale su slike poetskog svijeta, u kojem se prepliću svjetlost, mirisi, zvukovi, ljepši od stvarnosti. I ljubav. Jer, sve odiše ljubavlju, čistom i iskrenom, kakvu osjeća dijete. A autorka je uspjela da sačuva to dijete u sebi. Likovi su iz svakodnevnog života, uža i šira porodica, okruženje. Vrijeme- paralelno,“ istakla je profesorica Majstorović.
„Ovo nije ulickana povijest, već svakodnevni život običnih ljudi u malom, slikovitom, primorskom gradiću. Jednostavan je to život, u skladu sa prirodom, poput masline. Njihovi korijeni su duboko u tom tlu, traju i odolijevaju svim neverama. Odlikuje ih dostojanstvo, skromnost, pa čak i kad imaju razloga za neskromnost. I optimizam. Živopisnost likova ostvarena je upotrebom sočnog narodnog govora, koji zvuči kao stara, zaboravljena melodija, a dubini perspektive doprinosi humor. Autorka uspješno odolijeva da ne sklizne u patetiku i idealizaciju prošlosti upravo posredstvom humora. On je gotovo sveprisutan.“
Do koje mjere je precizan prikaz knjige Ane Tolić koji je, odolijevajući da uđe u intimu kao autorkina rodica, dala profesorica Majstorović, najbolje je objasnio profesor Neven Staničić, kojemu je ostala potpuna sloboda da se u svom osvrtu na osloni na manje stručan pristup- nepodijeljene emocije publike tivatske večeri u Ljetnjikovcu Buća. Istakao je da ne može biti nepristrasan kada govori o ovoj knjizi, koju preporučuje svakom Tivćaninu. Našalio se i nasmijao publiku odgovarajući na pitanje ko je to Tivćanin.
„Tivćanin je onaj kojem počnu oduzimat od zemlje. Kad mu počnu uzimat, onda je sigurno Tivćanin. S druge strane, Tivćanin je onaj koji ima te, Anine, i naše zajedničke uspomene na ono što se u Tivtu dešavalo.“
Staničić u preplitanju impresija o knjizi i vlastitih osjećaja, sjećanja na ljude, situacije i priče koje Tolić donosi u svojim crticama, uspijeva da nas nanjeska da priče koje smo do sada mogli čitati na njenim stranicama na društvenim mrežama, a priču „Pine i pašta“ i na portalu našeg radija, potražimo sabrane među stranicama ove za Tivat jedinstvene knjige.
„Priča Mimo i Marija. Mima- evo od vas koje gledam, prvi mi Slavko Marović upada u oko kao neko ko bi ga se mogao sjećati. Meni je mama često govorila „sad si kao Mimo.“ To je jedna interesantna i strogo tivatska, povjerljiva priča, dirljiva priča, o kojoj ja sada neću širiti. Jednostavno, htio sam da potaknem, ko se Mima sjeća, da se tome vrati, i da mu otvorim apetit za čitanje,“ poručio je Staničić.
Škura kao okvir u životu tivatske famelje za ljetnih dana, imena i nadimci tivatski, priča o žučenici, sjećanja na zgode sa Svetog Marka i seksualnu revoluciju koju su Francuzi donijeli u Tivat, odlazak na plažu u čoporu- to su samo neka od opštih mjesta u kulturi života grada koje je Ana dočarala, a Neven izabrao da istakne.
„Prvo bi nas bačili u more da naučimo plivat kako znamo i umijemo, ali nas onda nikada nisu puštali same. Nisi mogao poć’ sam na plažu, nema šanse. Moralo nas je bit’ najmanje pet, još bolje deset. Čopor djece. I divno je što nas Ana na to podsjeća, ja sam na to bio potpuno zaboravio.“
Staničić ukazuje da sa Aninom knjigom Tivat dobija ono što pripada jednom gradu, čime se u mnogo većoj mjeri mogu ponositi veliki gradovi, poput Beograda ili Zagreba, ali za svaki grad je značajno- autentičan zapis o načinu života domicilnog stanovništva.
„Ovako intimne stvari koje se tiču grada I njegovih građana su zaista rijetke u literaturi, i ja sam presretan što Tivat počeo da ulazi u tu priču, da dobija te svoje intimne obrise o kojima će neko čitati,“ podvukao je Staničić.
Naglasio je i da se u ovu intimnu, autobiografsku knjigu o Tivtu i Boki, koja tako vješto oslikava brojne uglove perspektive i sjećanja svakog od nas, uplelo i Cetinje, sa kojim Anu povezuju porodične veze:
„Meni je to posebno drago. Zašto? Jer Boka bez tog zaleđa Lovćena ne bi bila ona prava, bila bi to neka druga priča, mislim manje značajna, manje ponosna, manje interesantna za sve nas od onoga što zapravo jeste.“
U neposrednoj atmosferi, uz smijeh, upadice, domaću kupicu i galetine, ali i poštovanje aktuelnih epidemioloških mjera, druženje je kratko nastavljeno dok je Ana Tolić potpisivala „Bokun Boke,“ knjigu za koju sem svake riječi, potpisuje ilustracije, kao i samo izdanje. Štampana je u Širokom brijegu, u tiražu od 500 primjeraka. Kako stvari stoje, neće dugo čekati na svoje drugo izdanje. Svima je bilo žao što se završava veče, za koje autorka kaže:
„Presretna sam zbog ove promocije u mom rodnom gradu, koji je, zajedno sa vama, početak, kraj i srce ove knjige.”
Jos jednom je darovala svojim Tivcanima bokun Boke arhitektica i publicistkinja Ana Krstović Tolić, Crnoplaćanka koja već 40 godina živi u Hercegovini. A Tivat u njoj- čini se- življe nego u sebi samom.
