Sjećanje: Dragoslav Šekularac Šeki

Radio Tivat, emisija „Nedeljom u deset“. Godina 1997.

Legenda. Trebao je biti najveći. Nije htio ili nije smio? Ili mu nisu dali? Za utjehu- čarobnjak. Najveći. Dragoslav Šekularac.

Može li ovaj razgovor da stane u stih: Šta bi dao da si na mom mjestu?
Ja na Vašem mjestu?

Ne, ovaj što pita i oni što čitaju šta bi dali …?
Sve zavisi ko šta voli. Moj život je stvarno interesantan, lijep. Uspio sam kao sportista, proputovao svijet, zaradio pare, živio na visokoj nozi, doživljavao teške trenutke kada sam kažnjavan i povrjeđivan, kada sam bio vojnik. Ima i lijepog i ružnog, a kada sve saberem mislim da sam srećan čovjek, čovjek koji je uspio bez obzira što mnogi misle da sam svoje sportsko umijeće morao mnogo bolje materijalizovati. Sve je na svome mjestu, bar mi se tako čini.

Možete li sebe nešto i zamjeriti?
Jednu stvar, mislim da sam imao mnogo pametne noge za, u mladosti, glupu glavu. Sve do svoje 25. pravio sam takve neozbiljnosti koje nisu ni dozvoljene, a ni primjerene vrhunskom sportisti. I ta fama, stvorena između 17. i 25. godine, prati me i danas, niko nije htio da me shvati ozbiljno, a ja jesam takav, ozbiljan.

Kada se osvrnete i vidite onog dječaka možete li reći da je bio čudo od djeteta?
Kako da ne, to je sigurno. Kada pogledam Maradonu ili neke atraktivne igrače, pa ja sam tako igrao trideset godina prije. Ako na moj trening dođe dvije hiljade ljudi, ako odemo u inostranstvo, pa cijeli stadion navija za mene, onda sam stvarno bio čudo od djeteta, čudo prirode. Imao sam fenomenalnu tehniku, bio umjetnik. Danas je fudbal nešto drugo, malo je istinskih majstora, pojave se tek s vremena na vrijeme, a reći ću, ne pretjerujući, da je u moje vrijeme na svijetu bilo 100 umjetnika.

Sa umijećem se rodi?
To ti Bog da i to je neobjašnjivo i nedokučivo. Mogu drugi da ti daju malo tehnike, ovoga ili onoga, ali osjećaj za kombinaciju, utrčavanje, dribling, sve ono što krasi vrhunskog igrača, to mora Bog da ti da. Niko nije Dejana Savićevića to naučio, niko nije Dragoslava Šekularca to naučio, to je dar, ili imaš ili nemaš.

Kako je izgledala Vaša igra? Šeki uzme loptu i …
Ako ste pomislili: Šeki uzme loptu i nikome je ne da, pogriješili ste. Jesam zabavljao i publiku i sebe, ali sam uvijek igrao za tim, uvijek namještao desetak šansi. Malo sam griješio, pogriješim li dva, tri puta nisam računao da sam dobro igrao. A, danas? Vjerovatnmo zbog brzine, oštrih startova, lošije tehnike, fudbaleri mnogo griješe, ali, kažem Vam, za moju generaciju to je bilo neshvatljivo. Snimali su moju igru, brojali koliko lopti primim, koliko šansi namjestim, brojali koliko sam puta pogriješio, ali u tu rubriku nisu imali šta da upišu, u stvari, jednu loptu nisam dodao kako treba, ali tada sam gađao sudiju loptom!

Na tome se niste zadržali, nasrnuli ste i fizički?
Ne trpim nepravdu, to me je i upropastilo. Najviše na svijetu mrzim sudije i mogao bi otac da mi sudi, a ako bi bio nepošten i s njim bih se posvađao. Malo ko će i kod nas i u svijetu, da svira pošteno. Znate kada će tako da urade? Jedna ekipa mu plati da svira za nju, druga mu takođe plati, pa se on nađe u sredini i sudi kako treba. Kada vidim koliko štete nanose fudbalu, kada znam da uzimaju pare ne mogu a da ih ne mrzim.

Oni su krivi za pogrešan tok Vaše karijere, možda je nisu uništili, ali prmijenili jesu sigurno?
Danas se stidim zbog onoga što sam uradio, nisam smio sebi to dozvoliti, ipak sam ja bio veliko ime koje je napalo sudiju početnika. Ali ja planem u trenu i poslije je kasno.

Mnogi su upravo to i čekali?
Protivnik želi da te oslabi, eliminiše. Ukazala se prilika, Partizan, Dinamo i Hajduk imali su svoje ljude u forumima i- uništili su mi karijeru. Za ono šta sam uradio danas bih dobio četiri, pet utakmica neigranja, znači, ne bih igrao mjesec dana, a oni su mene dva puta kaznili sa po godinu ipo. Tri godine van igre, a koliko traje vijek fudbalera? Poslije je to uticalo na povrede, nisam više mogao biti ono šta sam trebao, a trebao sam biti u rangu Pelea. Danas srećem te ljude, upitam ih zašto su i kako mogli uništiti onakav talenat, a oni ćute, sliježu ramenima, pa kad ih takve, jadne i bijedne, vidim imam neku satisfakciju.

Vaše igre i igrice drugih oko Vas sigurno je lakše objasniti nego popularnost koja traje sve do danas. U čemu je tajna?
Ne znam to objasniti. Evo, imam 60 godina, nosim naočale, kapu, malte ne ne mogu da hodam, a kamo li jako loptu da šutnem, a sve oko mene podsjeća na dane igranja: prepoznaju me svi, i starci, i djeca, čak i žene, traže da se slikamo, popričamo. Nekoga zaborave poslije tri mjeseca, a mene nisu ni poslije trideset godina, a kojim sam to zracima uspostavio kontakt sa ljudima, iskreno rečeno, ne znam ni sam. Možda me vole jer sam uvijek govorio istinu bez obzira na posljedice, možda zato što me smatraju najboljim, a možda u meni vide tragičnu ličnost jednog vremena?

Uspjeh, slava, a govorite o tragičnoj ličnosti?
Igrač mojih kvaliteta morao bi danas da ima ne znam koliko miliona dolara, nekoliko kuća po svijetu i da ne nabrajam šta imaju velika imena moga vremena, a bili smo ista, najviša klasa. Oni su to mogli da ostvare, ali ja sam bio sputan. U ono vrijeme bio sam genije koji je morao da zabavlja narodne mase, za četiri godine u Zvezdi dobio sam dvije gramofonske ploče i kome da se žalim? Nikome. Današnji igrači treba da podignu spomenik onome ko ih je pustio da idu vani kada im se za to ukaže prilika. Meni su nudili ogromne pare, ali nisam moga da odem, nisam, možda, ni smio da odem! Da sam otišao obrukao bih taj socijalizam ili bi poslali nekoga da me ubije i šta bih postigao? Velika je stvar da se rodiš u pravo vrijeme kada je sve dopušteno.

Zar je to vrijeme toliko crno?
Ne, postoji i druga strana. Stekao sam ogromnu popularnost, dobio stan i veliku platu, živio sam fenomenalno, ali nisam mogao sebi obezbijediti budućnost. Danas mogu reći i da nisam to znao uraditi, ali me niko nije imao ni naučiti. Tim stvarima te uči otac, a moj nije znao ni kada sam postao reprezentativac, toliko se razumijevao u fudbal.

A toliki moćnici koji su vas okruživali, kojima je Šeki bio i te kako potreban?
Mlad čovjek monogo toga ne zna. Ja nisam znao da se sve mijenja, mislio sam da će Aca Obradović vječno da bude u Zvezdi i zato svom sinu kažem: danas jeste ovako, ali sutra ne mora biti, danas je taj i taj, ali sutra će biti neko drugi. Ja sam vjerovao i promašio sam. Gdje su meni danas Tito i Ranković da me pitaju: Šeki, kako ti je?

Nova vremena donijela su nove generacije, nove stilove. Može li se reći: ovi danas manje znaju?
Bezbroj puta sam se svađao zbog toga jer ne stoje takva poređenja. Gdje da se poredi ova liga sa onom iz bivše Jugoslavije kada je u onoj bilo teže dati pet golova nego u ovoj trideset i pet? Kako će se poredidti Džaja i Dejo, Piksi i Šeki ili Rajko? Može se uzeti vrijeme od, recimo, deset godina i reći da je u tom periodu neko bio najbolji, ali porediti nekoga ko je igrao iza rata i ko igra danas stvarno je nemoguće. Ne možeš za auto iz 1945. reći da nije valjalo kada su se još fijakeri vozili, njegova brzina je zadivljujuća kao i ova današnja.

Za Šekija igrača može se reći da je bio veliki, a za Šekija trenera?
Pogriješio sam što sam dugo igrao, pa sam sad star čovjek a mlad trener. Dugo sam čekao šansu u Zvezdi, ali sam je iskoristio, imao sam velike uspjehe u Australiji i Gvatemali, pomogao mnogim mladim igračima, a kada bih trebao ukratko reći kakav sam trener, rekao bih da sam trener za velike klubove i velike igrače. Takvim igračima je potreban neko ko zna, ali i ko je veliki autoritet, a ja to posjedujem.

Sa Zvezdom ste osvojili duplu krunu, poslije dolazi Bari, dolazi Tokio, ali bez Vas?
Fina je to priča. Došao sam i ekipu sa devetog mjesta popeo na drugo, a u sledećoj sezoni uzimam i prvenstvo i Kup, ne gubimo utakmicu sedam mjeseci, ali desio se onaj prokleti Keln kada su moji momci fenomenalno odigrali, ja nisam izdržao, odgovorio sam na nepravdu, napravio incident i bio kažnjen sa devet utakmica zabrane vođenja tima u Evro- kupovima. Bez obzira na Keln ja sam bio zadovoljan urađenim, dokazao sam svoje znanje i predao tim Ljupku Petroviću. Bilo ko da je došao, ja da sam ostao, taj bi tim bio prvak Evrope. Nije titulu osvojio ni Ljupko, ni Branko Stanković, ni Šeki, jednostavno, kockice su se složile i to je osvojila Crvena zvezda, a što su se poslije drugi malo više hvalili nego što treba, to je tako, jer pobjednik piše istoriju kako hoće.

Kažete da su se kockice složile. Kako i kada će opet?
Da je Zvezda htjela da bude prvak Evrope ne bi prodala Piksija, ne bi prije njega pustila Jankovića u Real, ali tako se namjestilo i znala se iskoristiti ta šansa. Dođe ti Belodedić, imaš već dobar tim, uklope se Prosinečki i Mihajlović, namjesti se tako da ti ne treba ni Piksi koji je bio najbolji igrač Jugoslavije. A kada će opet da se slože kockice? Proći će mnogo vremena, nisam veliki optimista.

Objasnili ste kockice, a šta je Zvezda?
Zvezda je publika, moć, sjaj, slava. Zvezda je kada dođe Dejo za ne znam koliko novaca, pa poslije godinu dana vrijedi petnaest miliona dolara. Zvezda je ozbiljnost i mnogo neznanih ljudi koji su isto tako zaslužni za sve uspjehe, ali prije svega Zvezda je osjećaj koji se ne može opisati kada se obuče njen dres i čuje njena publika.

Trenirali ste momke koji su osvojili svijet, ali sa tribina gledano njima i nije potreban trener!
Velika imena ne vodiš samo na treninzima jer to su umjetnici i oni sve znaju, a oni i najviše žele da dobro igraju, znači, fudbalski su toliko veliki da će i sami, ako treba, da se spreme. Problem je kako ih ujediniti, kako stvoriti kompaktnu ekipu. Moraju da ti vjeruju ili od svega nema ništa. Ja sam sa Piksijem i Dejom satima razgovarao, objašnjavao im da nema razloga za ljubomoru, da su zajedno mnogo jači i dobio sam tandem.

U toj psihološkoj pripremi da li je presudno iskustvo velikog igrača?
Sigurno, zato i kažem da sam prije za selektora, za Zvezdu ili neki veliki klub nego za zonske timove. Velikim igračima potreban je veliki autoritet.

Među njima sigurno imate ljubimca?
Uvijek sam govorio da je to Savićević. On ima sve ljudske osobine, ima dušu, volio sam ga i malo forsirao kada mu je bilo teško, lijepo o njemu govorio kada mu nije išlo kako treba i dan- danas smo veliki prijatelji. Volim da pomognem mladom igraču, znam šta to znači i uvijek ću biti uz njih i ako to u startu ne donosi rezultate.

Na tome su Vam zahvalni?
Nisam ja ništa radio da bih to iskoristio, meni je dužnost da pomognem mladom igraču. Nekada se ne razumijemo, recimo, Jugovića sam poslao u Rad da igra i da, ako vrijedi, dođe na velika vrata, ali mi on to zamjera dok ja smatram da je to bio moj veliki potez i da ne bi bio to što jeste da je sezonu presjedio na klupi, jer pored Piksija i Prosinečkog ne bi mogao igrati, Pokazao je da vrijedi, vrato se i svi vidimo koliko je danas veliki igrač.
Meni je veliko zadovoljstvo kada me pomenu u štampi, kada me daruju nekom sitnicom. Nije stvar u novcu, važno je da te ne zaborave. Šta je za jednog Deju teniski reket? Nije stvar u tih stotinjak dolara, stvar je u tome da se on u tom Milanu sjetio da Šeki voli da igra tenis.

A je li Šeki ostao nekome dužan?
Svom čika Mitketu, koji me je doveo u Zvezdu, ostao sam vjeran do kraja njegovog života, mislim da sam se na najljepši način revanširao za ono što je učinio za mene.

ŠEKI. ČAROBNJAK ZA SVA VREMENA.

Razgovor sa Dragoslvom Šekularcem objavljen je i u beogradskom časopisu „Super sport“.