Slavica Milić: „Kilimandžaro, čekaj me“

Po rođenju Nikšićanka, Slavica Milić već 16 godina živi i radi u Kotoru i Tivtu. Osjeća da pripada ovim krajevima jer se dobro snalazi i pronalazi,  voli kulturu i način života.  Došla  je na studije, dobila prvo zaposlenje a onda i još  nekoliko radnih angažmana da bi danas bila dio tima Porto Montenegra na poziciji marketing menadžera.

„Putovanja su zapravo najljepši dio mog posla ali se i u privatnom životu trudim da steknem nova iskustva i proširim vidike. Putovanja su način da se povežemo sa kulturama zemalja u koje odlazimo i na neki način razbijemo predrasude, dotaknemo se tema sa kojima se ne susrećemo svakodnevno. Odlazak na svako novo mjesto pa i u ono najbliže nama je uvijek pronalazak nečeg novog. Putovanja su zapravo potraga za smislom, nečim što nas čini ljudima koji jesmo. Njima se gradimo, učimo o sebi, o drugim ljudima, drugim kulturama i na neki način postajemo svjesni svojih manjkavosti ali i svojih dobrih osobina. Mislim da smo mi ovde jako dobri domaćini ali uvijek postoji prilika da vidimo nešto novo i na neki način to usvojimo pa se prema gostu mnogo bolje postavimo. To je i naša obaveza budući da smo turistička destinacija usmjerena na turističke dolaske pa je putovanje odnosno upoznavanje drugačijih običaja i način da unaprijedimo svoje gostoprimstvo.“

Karakteristike ili specifičnosti naroda koje se na putovanjima donekle upoznaju znaju biti krajnje neočekivane kaže Slavica i sa nama dijeli omiljeni momenat u Kini koji tu tvrdnju ilistruje:

„Susret sa tom kulturom sam napravila kroz posao ali sam zapravo vrlo brzo privikla i počela da maštam možda čak i o nekom odlasku tamo i kraćem periodu rada.  Kina je bila poprilično iznenađenje za mene jer nisam očekivala da od toliko velike zemlje dočekam baš toliko veliko gostoprimstvo. Imate osjećaj da odlaskom u jedan ogroman grad, megapolis nećete biti zapaženi i nećete dobiti personalni tretman od ljudi sa kojima se susrećete. To je bilo potpuno promašeno očekivanje. Zapravo, vjerujem da sam u Kini doživjela možda i najveće iznenađenje prilikom svih putovanja do sada.“

U Kini je, koliko se moglo, upoznala Šangaj i Peking a poslovno  boravila i u Hong Kong – u. Najinteresantniji su bili susreti sa novom kulturom i „običnim“ ljudima. Kako poslovni angažman  limitira slobodno vrijeme  o lokalnim karakteristikama saznavala u privatnoj režiji:

„To mi je omogućilo za zađem na mjesta na koja poslovni putnici obično ne zalaze, da odem na tradicionalni ručak u hot-pot restoran ili da recimo, probam pekinšku patku u takvom restoranu. To je bio poprilično iznenađujući momenat za mene i odvažan korak premda nisam planirala jer sam vegetarijanac. Bilo mi je jako, jako prijatno u tom ambijentu, u jednom od najvećih iznenađenja tokom mojih dosadašnjih putovanja. Imala sam predrasude i prema kineskim slatkišima jer su mi izgledali vrlo neobično, sunđerasto i prepuno šećera a to nije nešto što volim. Generalno nikako nisam fan slatkiša a od naših volim samo Bugarske ruže i neke tvrđe kolače. Zato je za mene bilo prilično odvažno probati te kineske slatkiše. Moram priznati da me je i to iznenadilo a ti slatkiši koje nećete naći u prodavnicama veliko otkriće jer uopšte nisu slatki i izuzetno neobičnog su sastava. Zadovoljavaju potrebu za slatkim a ustvari su obrok.“

Nije očekivala da će u mediteranskim zemljama otkriti novi doživljaj odmora i putovanja, steći novo iskustvo. Na Kipru se to ipak desilo.  Boravak  je zapravo bio duži odmor na kome je otkrila ronjenje kao aktivnost.

„Taj prvi zaron za mene je bilo veliko iskustvo, zapravo otkrio da se jako dobro snalazim pod vodom. Veliki doživljaj obzirom da zaranjate u jedan potpuno novi svijet nad kojim nemate kontrolu. Kada izronite, prepuni ste utisaka a pluća vam puna vazduha, lakše dišete. Prvi zaron ide svega na nekih 10 do 12 metara tako da nisu u pitanju neke velike dubine. Odlazak na Kipar mi je poslužio da kasnije, neke nove destinacije kao što je Egipat ili čak naše priobalje istražujem kao novi ronilac. To zahvaljujem lokalnom klubu Neptun i porodici Koprivica koji su zaista fenomenalni u onome što rade, omogućuju ljudima koji dođu da vide priobalje, zapravo vide i podmorje – fascinantno i puno neobičnih stvari.

Istraživanje našeg podmorja toplo preporučuje gostima Porto Montenegro-a jer je, neočekivano, vrlo interesantno. Prošlogodišnje iskustvo stranih novinara  joj daje za pravo mada ronjenje nije na listi aktivnosti tipičnih za Tivat i Boku. Kipra se rado sjeća i po tome što je prvi put potpuno uživala u odmoru zahvaljujući  diskonekciji.

„Biti povezan na internet je, naravno, potrebno ali ne treba pretjerivati. Po prvi put mi je bilo jasno da se čovjek bez interneta na neki način može vratiti sebi. Sa tog aspekta Kipar, plavetnilo mora i neba, toplina i mentalitet mještana koji uglavnom govore ruski jezik zbog brojnih turista sa tog jezičkog područja, sve mi je bilo izuzetno prijatno. I hrana je izvrsna, meni bliska a more prozirno i očaravajuće. To me je kasnije odvelo u Egipat, u nove zarone, na obale Hurgade kojoj bi se rado vratila.“ 

Za podneblje u kojem živi jako je vezana, posjetila bi još bezbroj mjesta ali ono na kojem je osjetila da bi mogla živjeti jeste Bavarska i Minhen.

„Posjećivanje svih tih mjesta je predivno iskustvo i ukoliko imate mogućnost da pođete negdje tim prije imate i mogućnost da proširite vidike, dobijete dovoljno energije za ono što vas kasnije nosi kroz život. Mislim da smo mi blagosloveni jednom zaista fantastičnom lokacijom a da je život ovdje privilegija. Dopala mi se i Švedska, Geteborg u koji sam otišla po preporuci. Iako nisam imala dovoljno vremena iskoristila sam da makar malo upoznam taj dio Evrope u kojem nisam nikako bila. Izuzetno prijatan dio u koji ću se svakako vratiti izabravši povoljniji period godine. Zelenilo, stari gradovi, arhitektura sve je fenomenalno.“

U svakoj novoj destinaciji najinteresantniji je lokalni život pa kad putuje vrijeme provodi na lokacijama koje nisu previše zanimljive turistima. Tako je bilo u Baskiji, gradu Irun na granici sa Francuskom. Ljubav prema pješačenju je odlučila da prođe dio od španske do francuske granice i vidi susret dvije potpuno različite kulture na malom prostoru, drugačije živote i pejzaže.  Tako je potvrdila svoje uvjerenje da je lokalni život ono najinteresantnije kod odlazaka.

Najdalje u februaru naredne godine uspinjaće se na Kilimandžaro. Novo iskustvo za Slavicu Milić a nova priča za Radio Tivat.