IMG 0169

Slikar i prostor

Uz izložbu svojih slika u ljetnikovcu Buća umjetnik iz Rožaja Aldemar Ibrahimović u „Mixeru“ je pričao o tome šta ga navodi da slika pejzaže i arhitekturu, te koje mu boje određuju život: „Na slikama, koje su jedan vid transponovanja prirodnog pejzaža i okoline u kojoj živim, ambijenta u jedan likovni izraz, ili, kako često kažem za svoje slike, da je to fragmentacija neke moje životne stvarnosti i onoga o čemu ja razmišljam dok sjedim u ateljeu i slušam radio, svo to okruženje, ambijent, ljudi i ono što prolazi, politika, djetinjstvo kao ono čemu se vraćamo uvijek, asocijacije na sve to, proizvod svega toga su moje slike.

Od kolorita, često se pojavljuje kadmijumova žuta, bijela. Ja tvrdim da su i moje Rožaje i cijela Crna Gora ipak Mediteran i da je još malo toplije gore kod nas ne bi bilo čudo jer smo na poluostrvu balkanskom, blizu smo geografski Africi, tako da ima i toplih tonova, što govori o tome da smo tu, u tom mediteranskom ambijentu, iako je to planina. Preblizu smo i Tivtu i Ulcinju, Kotoru, Budvi.“
SLIKA-Kako slikar unosi život na platna?
„Život unose te figure, koje se pojavljuju, bilo da su sjenke, ili neki portreti. Izgledaju dosta mistično, jer nisu baš konkretne, nisu prepoznatljivi likovi. Te siluete daju neki život, a slike bez ljudi, kao i gradovi bez ljudi, sigurno nemaju tu dinamiku, snagu i životnost.“
-Kakva je arhitektura Rožaja?
„Danas je to spoj svega i svačega, protiv čega je trebalo da se borimo na vrijeme, sad je već kasno. Ostale su neke arhitektonske cjeline i ja se pomalo bavim i pisanjem, pa pišem o tome. U jednom tekstu sam povodom otvaranja izložbe fotografije Rožaja od prije sto godina pisao da se ja takvih Rožaja sjećam, ne zato što imam sto godina, nego zato što je to do skoro, do prije tridesetak godina bilo. Postoji i priča u knjizi čuvenog beogradskog arhitekte Jovana Krunića, koji je 1951. godine dolazio i napravio niz fotografija starih Rožaja. Tražio je od republičkih vlasti da taj dio starih Rožaja zaštite i predviđao je da to treba da ide u svjetsku baštinu, a bio je i član Komisije UNESCO-a, koja je davala taj status, što znači da smo imali i vezu, ono što nama uvijek treba u Crnoj Gori, ali to nismo ostvarili.
Mi smo to sami uništili, devastirali, mada tu ima i nečega što je zakon, jer izgleda da još postoji u zakonu da ako pravite kuću na mjestu stare kuće, oslobađaju vas komunalija i nekih troškova koji nisu mali da biste dobili građevinsku dozvolu. Onda mi jednostavno srušimo kuću od kamena i drveta na dva kata i napravimo novu, koja podsjeća ne nešto što je recimo u Luksemburgu, gdje naši ljudi rade, ta dijaspora. I tako smo napravili jedno čudo od grada, punog stakla i betona. Poneđe je još neka kuća ostala. Uz pomoć Uprave za zaštitu spomenika smo u poslednje vrijeme tek jedan spomenik uspjeli da upišemo u registar i da zaštitimo od svega toga. Jedan jedini objekat pod zaštitom države!“
Rožajski slikar bar na svojim platnima pokušava da zadrži to staro jezgro svoga grada, stvarajući ličnu i prepoznatljivu, a opet univerzalnu priču o tome gdje živi.