Špriceraj u Tabačini

ŠPRICERAJ U TABAČINI

Male storije o bevandi, špriceru i gemištu

Piše: Mašo Miško Čekić

Uru prije zalaska sunca počelo bi uređivanje zogova. Teta Katica, vlasnica obližnje kafane, prvo bi okrenula strujni prekidač i uvjerila se da gore sve sijalice iznad zogova, a pri tom bi svaki put rekla: ” ovo su bili prvi zogovi sa svijetlom, a potla nas su struju doveli na još neke zogove, ma su bora mi, to kami napravili ” . Potom bi se uhvatila u koštac sa gumenim crijevom dugačkim preko 20 metara. Valjalo ga je razvući od česme u kafanskoj kužini do zoga, preko konala za vodu i puta, što je bila rabota za dvoje jer se crijevo uvijek neđe zapetlja i naprosto bježi iz ruke. Tu smo pomagali moji drugovi i ja. Stajali bi sa strane i čekali da teta Katica pozove jednog od nas. Taj je bio sretnik dana jer je, uz pomoć oko rastezanja čuvene ” gome ”, dobijao zadatak da polije vodom zogove i put između njih i kafanske tarace. Znali smo da nigdje ne smije biti ni najmanje lokvice, a za dobro urađen posao slijedila je i nagrada – rashlađen sok od maline! Od siline zavisti što je izabran neko drugi, tek mnogo godina kasnije smo shvatili da nas je teta Katica prozivala naizmjenično, pa smo tokom sedmice svi imali sreću da zaradimo onu čašu soka.
Samo što bi se na zogovima slegla prašina, pristizali su bućari i navijači noseći stolicu ili škanj, a gospođe i ventulu, da se lakše izbore za vrelinom noći.
Za čas se formiraju ekipe. Znalo da gubitnici plaćaju bocun bijeloga i sifon sode i to nije trebalo posebno napominjati .
Počinje igra!
Nad Tabačinom odzvanjaju udarci buća i povici gledalaca. Nekoliko starijih gospođa smjestilo se na kamenom ograđeni prilaz mostu preko Škurde. Bolje vide, a uz to nesmetano ćakulaju.
Počinje bulikan, kaže jedna od njih, a teta Gorde, oriđinal naše ulice, uzvikuje : Počinje špriceraj, dako zakučam i ja jednu čašu!
Špricer i bevanda!
U godinama mog djetinjstva špricer se pio vazda u kafanama, a bevanda nekako je bolje pasavala doma, uz objed i večeru jer su u njoj uživali svi ukućani, pa i đeca za koju se pripremala longa bevanda – malo vina u punu čašu vode. Bez bevande objed je značio malo, uz nju na trpezi i najobičnije jelo bila je gozba koja okuplja familiju. Uz bevandu se dogovaralo, hvalilo, kritikovalo i zahvaljivalo Bogu.
Kažu da je običaj razvodnjavanja vina stigao u naše krajeve sa Grcima koji su isključivo pili vino pomiješano sa vodom. Vina starih Grka bila su gusta i jaka, pa su ih razblaživali sa vodom kako bi mogli popiti više i duže uživali u tom božanskom nektaru. I Boga vina su imali i vinske svečanosti, a vino su koristili u pripremanju hrane i kao lijek.
Sumnjam da je loza u Boku stigla sa Grcima . Vjerujem da je rasla ovdje i prije njih mada im priznajem autorstvo bevande. Pijenje vina sa vodom prihvatili su i drugi mediteranski narodi koji su bevandom gasili žeđ u vrelim ljetima što bi bilo teško samo sa vinima koja sadrže visoki procenat alkohola. Grci i Rimljani su u vino, pored vode, dodavali sokove, med, cvijetove, začine, smole, pa čak i morsku vodu kako bi vino izbistrili, spriječili kvarenje ili ga samo aromatizovali. U XVII vijeku počinje napuštanje navike razblaživanja vina, posebno u Francuskoj i Italiji, a kasnije i u drugim zemljama. Mi smo ostali dosljedni do danas.
Ne damo bevandu!.
Naši preci su otišli i korak dalje od Grka koji su jednostavno miješali 2/5 vina i 3/5 vode da bi dobili bevandu. U našim krajevima i na cijeloj Istočnoj obali Jadrana, posebnim postupkom dobijala se veća količina bevande za kućnu upotrebu. Nakon otakanja vina u badanj se usipala voda, a poslije 24 sata dobijalo se novo piće – po malo reska bevanda jačine 6 do 10 gradi. Po neko bi sa vodom dodao i malo cukra, radi jačine. Takva bevanda nije mogla dugo trajati, pa se pila odmah. Vino se razvodnjavalo ne samo radi žeđi već je koristilo kako bi se popravila voda kišnica iz bistijerni i sumnjivih izvora koja je, posebno ljeti, puna raznih bakterija. Vino bi uništavalo većinu bakterija u vodi i time je činilo bezopasnom za organizam.
Kad god da je stigla, bevanda je ostala ovdje i postala dio nas.
Kad rečeš vino, misliš na bevandu, a kad izustiš bevanda, misliš na vino – crno i bijelo, crnu ili bijelu bevandu.
I bi tako sve do prvih decenija XIX stoljeća. Neki mornar je došao iz Venecije doma sa pričom o novom piću – koktelu Spritzu. Nije trebalo dugo kotorskim trgovcima da nabave gaziranu mineralnu vodu neophodnu u pripremi novog pića. Vino, ( najbolje pjenušavo ) gazirana mineralna voda, malo gorkog likera, led i fetica limuna ili naranče i eto spritza u Boki Kotorskoj.
Po ugledu na austrijske vojnike, stacionirane u Sjevernoj Italiji, koji su gaziranom vodom razblaživali, za njihov ukus jaka italijanska vina, u omjeru pola vino – pola gazirana voda, sve više se duž Dalmacije i Boke služio tako pojednostavljeni koktel. Nastao je domaći špricer, a priča dobija zamah kada krajem XIX stoljeća stigne posebna sifon boca sa soda vodom dostupnom svima. Soda se nije uvozila već se proizvodila u Boki Kotorskoj. Nije bila skupa, pa su ubrzo bocun bijeloga i boca sode postali sinonim za kafanu i dobro društvo. Soda voda se proizvodi tako što se pod pritiskom obična voda obogati ugljen dioksidom. Dobije se gazirana voda prepuna mjehurića, po čemu se špricer prepoznaje. Sifon boca bila je od stakla sa montiranim metalnim mehanizmom i ručkom, a koristila se više puta. Jednostavno, praznu bocu odneseš sodaru na punjenje. Soda se proizvodila u sodarama gdje su se još proizvodili kabeza i klaker, osvježavajuća pića pravljena od sode, biljnih i voćnih sirupa i prodavala u malim bočicama sličnim kasnijim bocama za koktu.
Sredina dvadesetog vijeka pogubna je za špricer u većini zemalja gdje je bio veoma omiljen. Sve bolji kvalitet vina, istraživanja o korisnosti vina za zdravlje i uvećana proizvodnja vina opredjeljuju mnoge da ga prestanu razvodnjavati, pa špricer gubi trku. Bevanda se još drži za objedom, ali u kafanama sve češće se čuju porudžbine – malo crno, veliko bijelo i obrnuto. Trku gube i vlasnici sodara i one, jedna za drugom, nestaju. Nekako istovremeno, u trgovimnama pristižu različite vrste mineralnih voda, koje svojim mjehurićima bude nostalgiju za špricerom. Mađari nude posebne boce sa patronama za proizvodnju soda vode, ali je akcija kratkog daha. Malo po malo, uz stare kafanske priče, u bijelo vino sve češće se dodaje mineralna vode. Rođen je gemišt!
Nikada neće dostići slavu špricera koji se, ima tome nekoliko godina, sve češće pominje. Pojavljuju se novi sodari, pa će možda špricer opet ući na velika kafanska vrata.
Sve možete pitati samo ne tražite recepte za dobar špricer, gemišt ili bevandu. Ne postoje ti recepti. Lažu svi koji tvrde da ga imaju. Jer sve zavisi od vina i vode. Vi samo određujete količine. To je pravi recept!

U mojoj Tabačini odavno nema zogova. Tamo gdje su decenijama vladale buće, špricer, prijateljstvo i ljubav sada se kočopere automobili.
Nama stolica ni škanja, ventula ni gome, nema graje ni ćakule. Kafana se još drži, ali nema više sale sa škatulama domina, žetona za igru dame, kartama i šahovskim figurama. Nema ni bilijar sale, ni staklene kredence sa kuhanim jajima, pršutom i slanom ribom. Nema ni onih dragih ljudi koji su tu provodili ljetne večeri, grajali i pili špricere nazdravljajući svemu i svima. Slavna kafana tete Katice sada je poznati restoran. Već nekoliko godina se spremam da odem tamo i popijem špricer ili gemišt, ali nemam korađa. Bojim se da mi ne kažu da nema više špriceraja.