bacanovic press

Trećinu godine Tivćanin- B.B.Bambi, grafički dizajner

Branko Bačanović Bambi jedan je od najistaknutijih grafičkih dizajnera u bivšoj Jugoslaviji. Rođeni Sarajlija, Bambi je dijelom i Tivćanin. Naime, u Tivtu, odakle je bio njegov otac, prvak sarajevske opere Milivoj Bačanović, provodi trećinu godine. Pored Sarajeva i Tivta, devedesete su mu obezbijedile još jednu adresu, onu Minhensku. Poznat i po plakatima za filmove poput “Sjećaš li se Dolly Bell?” i “Otac na službenom putu”, te brojnim drugim ostvarenjima, Bambijev rad svakako je najznačajniji u domeni pozorišnog plakata, gdje je izgradio sebi reputaciju hroničara i analitičara bosansko-hercegovačke, ali i šire pozorišne scene, posebno tokom sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga vijeka.

RT: Sljedeće godine obilježićete čak 40 godina profesionalnog rada. Krenuli ste sa pozorišnim plakatom i ostali mu najvjerniji, u međuvremenu radeći na brojnim i različitim projektima.

Likovnu akademiju sam završio u Sarajevu 1977. I odmah sam krenuo da se bavio ovim poslom. I da, dogodine će biti punih 40 godina. Tim povodom planiram jednu veliku, retrospektivnu izložbu u Sarajevu, koja bi bila postavljena u tri galerije- u Geleriji Bosne i Hercegovine, Collegium Artisticum i još jednoj manjoj galeriji. Izložio bih podijeljeno radove prije rata, poslije rata, i ono što radim u posljednje dvije-tri godine, a to više nije samo primjenjena umjetnost, to su kombinovane tehnike. U formi grafika, originala. Eto, to je plan za ’17.godinu.
Naravno, ja sam se u ovom poslu bavio veoma širokim spektrom onoga što spade u grafički dizajn. Najdraži dio posla uvijek mi je bio onaj koji se tiče umjetnosti, prije svega teatra. A zašto teatar? Zato što sam ja nekako porodično vezan za teatar. Moj otac je bio operski pjevač, prvak sarajevske opera. Malo je trebalo da se i rodim u pozorištu. Mati je bila trudna, bila je neka premijera, gužva, nije bilo mjesta. Ona je stajala pozadi, dobila je trudove, tako da sam se ja umalo i rodio u pozorištu. Ipak sam se rodio u porodilištu, ali sam od rođenja, faktički, vezan za pozorište. Stanovali smo u zajedničkom stanu četiri familije, sve iz svijeta pozorišta. Glumac Drakče Popović, glumac Safet Pašalić, režiser Vlado Jablan i moj otac. I skoro pet godina smo živjeli u nekom, da tako kažem, pozorištu u kući. I, te su nam godine, svima nama koji smo još uvijek živi, djeci tih umjetnika, ostale u divnom sjećanju. To je, dakle, moja inicijalna veza sa pozorištem. I moj prvi profesionalni korak vezan je za pozorište, bio je to vizuelni identitet Pozorišta u pokretu. To je ujedno bio i moj diplomski rad. Ideja Pozorišta u pokretu, koje je tada osnovano, bila je da pozorište ne treba da čeka gledaoce, nego da im pođe u susret. Naravno, diplomirao sam. Ali, pozorište je i uzelo moja rješenja. Poslije toga su me angažovali u raznim pozorištima, ne samo u Sarajevu, nego i mnogo šire. Tako das am dosta napravio na tu temu.

RT: Iako ste i nagrađivani za filski plakat, poput onog za film “Otac na službenom putu”, plakat za pozorište uvijek vam je bilo draže raditi. Zašto?

Plakat za pozorište dozvoljsva veću upotrebu simbola. Filmski plakat ima dosta zahtjeva- da na njemu budu glavni glumci i još dosta komercijalnih zahtjeva. Sa pozorišnim plakatom nije tako. Kod njega mogu da se služim različitim simbolima, dok je film industrija, plakat treba da ga proda.

RT: Kada govorimo o mogućnosti da se izrazite kroz simbole, ostala su zapamćena vaša rješenja za plakat VII Kongresa Saveza komunista Bosne i Hercegovine. Tada ste se poigrali sa simbolima, ustvari davši sebi priliku da oslobodite ono kako se osjećate i što vidite da će nam se dogoditi.

Od kada sam počeo da radim, pa do sad, nikada nisam radio taj tzv. politički plakat. To jednostavno nije bilo u sferi mog interesovanja. Međutim, kako sam uvijek dosta radio, dosta su me uvijek zvali na pozivne konkurse. I, to je bila čini mi se 1984.godina, i trebalo je da se desi kongres SK BIH.
I tada sam bio pozvan među desetak umjetnika. Ja nikada nisam mogao da se uklopim u takve stvari, nisam mogao da ispunjavam očekivanja. A i već tada, 1984.godine, dalo se osjetiti da je sve to negdje u nekom rasulu. Konkurs je bio za znak i za plakat kongresa. Ta godina bila je godina prolaska Halejeve komete, zvijezde koja donosi promjene. Ja sam nju odabrao za znak Kongresa, ugrađujući u padajuću crvenu zvijezdu srp i čekić. Na prvom plakatu bilo je osam zvijezda repatica, sa srpom i čekićem, koje se raspadaju, razilaze u obliku bivše države Jugoslavije. A na drugom plakatu sam bio ja, jer nisam nikoga htio da uvlačim, obučen sam u Hamletov kostim sa Jorikovom lobanjom u ruci, a u oblačiću iz stripa postavljam vječno pitanje „biti ili ne biti?“, dok mi se zvijezda sa srpom i čekićem, koja donosi promjene i koja pada, zabija u leđa. Na tom konkursu su sve ostale kolege dale uobičajena, očekivana rješenja, kako se to tada radilo. Naravno, ja nisam dobio na tom konkursu, niti sam to htio.

Konkurs je bio tako koncipiran da umjetnici sami između sebe izaberu tri najbolja rada, a onda će komisija iz CK izabrati jedan. A onda su me počeli kritikovati das am protiv države, protiv ovog, protiv onog. Međutim, CK me nije dirao. Ne znam zašto, ali nije. Kasnije se ispostavilo da sam ja, nekih šest-sedam godina unaprijed, predvidio što će se desiti, i to se i desilo. Jai dalje ne radim političke plakate, niti plakate za tzv.demokratske stranke. A te moje kolege, koje su crtale te petokrake, lako su se prekoprcali, pa su radili sa raznim drugim simbolima, između ostalih i onima koji su služili u ratu, na raznim zastavama.

RT: Danas je grafički dizajn mnogo zastupljeniji nego u vrijeme kada ste vi počinjali da radite. I uslovi rada i stvaranja su umnogome drugačiji. Takođe, sistemi komunikacije doveli su do hiperprodukcije i u dizajnu. Možda i više nego u brojnim drugim sferama. Koliko je danas lakše ili teže biti kvalitetan u ovom poslu?

U suštini, ništa se nije promijenilo osim tehničkih stvari, odnosno kompjutera. Nešto što je ranije zahtijevalo dugotrajan angažman- od ideje, preko izvođenja, do krajnjeg cilja, process je trajao jako dugo. Recimo, da se napravi plakat, i to samo idejno rješenje nekog plakata, bilo je potrebno 15-20 dana, nekad i više. Sada je to uz pomoć kompjutera, govoreći o tehničkim stvarima, moguće za jedno prijepodne. Međutim, ima tu jedna bitna napomena- kompjuterom se tzreba služiti samo kao tehničkim sredstvom, jer more onih nekih efekata, slatkih efekata, povuče, pa se izgubi ona suština svega, ono što ne bi trebalo da se mijenja, a to je ideja. Ne može kompjuter napraviti ideju sve je u glavi. U suštini, sve je isto- onaj ko je prije vrijedio, vrijedi i sad.

RT: Živite na trima adresama. Ljeti ste Tivćanin, uvijek ste Sarajlija, a ponekad i stanovnik Minhena. Dok je Tivat negdje logična datost, odlazak u Minhen u ratnim godinama značio je bijeg iz Sarajeva, kada to već i nije bilo jednostavno.

Praktično sam od rođenja vezan za Tivat. Moj tata je odavde, i praktično cijeli život imam tu privilegiju da više mjeseci uživam na moru. Svakako da me za Tivat veže i veliki broj prijatelja, s kojim se družim praktično cijeli život. Ne cijele godine, ali njen dobar dio. Minhen je sasvim slučajno ispao.
U tom ratnom ludilu, nakon godinu dana boravka u Sarajevu, kako mi kažemo- Čabru, bilo je pitanje samo otić iz tog čabra. Isto tako sam mogao da završim in a Malti, da budem dreser delfina, što bi mi prijalo. Međutim, neki prijatelji su bilu u Minhenu, tako das am ja, preko Rijeke i Zagreba, završio u Minhen. Minhen i čitava Bavarska, zaista predivno. Red, čistoća, uređenost, mir. Zatim, velike kulturne manifestacije, galerije, koncerti, izložbe, praktički- sve što se u svijetu dešava, dešava se i tamo. Tako da sam i danas ostao vezan za Minhen. Ali, danas više nemam mira ni na jednoj od ove tri adrese. Kad počnem u Sarajevu da čitam dnevne novine i gledam vijesti, znam da je vrijeme da mijenjam. Onda odem u Minhen, pa uživam mjesec, dva u redu, u čistoći, u svemu onome što negdje drugo nemam, u izložbama, koncertima. Ali, onda, nakon dva mjeseca, zasitim se od tog ritma života. Nema se vremena, svi rade od devet do pet, dok dođu kući, već je sedam. Druženje i društveni život svodi se na jedan dan tokom vikenda, za one koji se imaju s kim družiti. Nešto što na ovim drugim mojim adresama potpuno drugačije. Za isto vremena koliko popijem sam jednu kafu u Minhenu, u Tivtu ili Sarajevu popijem bar tri. I to nikad sam.

RT: Što se prve tivatske jutarnje kafe tiče, da li vam je i dalje praksa da na nju dođete sa ronjenja?

Naravno. Ja ronim jako rano, praktično u samo svitanje, prije nego što izađe sunce. Ronim po prilici dva sata, i to mi je najljepši dio ljetovanja. Praktično, kad zaronim, bilo ribe ili ne bilo ribe, tog trenutka zaboravim sve probleme, sve ostalo. Ne vezano za užitak lova, to je neki moj sport koji praktično od djetinjstva praktikujem.

RT: Samostalnu izložbu na dva galerijska nivoa Ljetnjikovca Buća imali ste davne 1987.godine. Da li se u skorije vrijeme namjeravate ponovo predstaviti tivatskoj publici?

Mislim da bi mi to uzelo previše vremena od onoga za što dolazim ovdje- da se odmorim i akumuliram neke stvari. Za sada nemam nekih planova. Naravno, nije samo ni do mene. Možda u neko dogledno vrijeme, sada vam ne znam reći.