Vojo Mrvaljević: „Profesionalac“ treba da se igra još

“Bio je lijep osjećaj igrati kod vas! Imate finu salu sa nekim ušuškanim ambijentom, gdje se i glumac i publika osjećaju zaista prijatno. Tako se bar meni čini iz glumačke perspektive. Meni je ovo inače prvo igranje u Tivtu- prvijenac, bilo je zaista lijepo!”, rekao nam je nakon igranja “Profesionalca” Dušana Kovačevića na sceni CZK glumac Vojo Mrvaljević.
Komad, koji je postao kultni na sceni begradskog “Zvezdara teatra” (igrao od 1990-2002), u režiji samog autora, sa neprevaziđenim Batom Stojkovićem i Bogdanom Diklićem, za nikšićki Akord teatar režirao je Dragan Knežević, a ulogu uhođenog književnika Teje i uhode Luke Labana hrabro su odigrali Mrvaljević i Milan Nikčević.
Mrvaljević, inače profesor engleskog jezika, na pozorišne daske i to baš u Akord stigao je slučajno:

“Počeo sam 2000. godine samo kao scenski radnik. Zapravo dok sam studirao engleski jezik, jedan od profesora je angažovao nas studente da igramo jednu predstavu na engleskom jeziku i tu sam otkrio svoj talenat. Kasnije sam saznao za Kulturno-kreativni centar “Akord”, učlanio se i na početku nije bilo uloge za mene, jer sam došao pred kraj sezone. Već sledeće godine sam počeo nda glumim u jednoj od predstava, mislim da je to bio “Živio pokojnik”.

Potvrđujući da nije teško zaljubiti se u glumu, Vojo je nastavio kao glumac i za sobom ima već petnaestak uloga:
“Nešto što se jednom doživi na sceni, na daskama koje život znače, to se više ne može napustiti, to je nemoguće ostaviti. Tu na sceni kao da čovjek živi drugi život, kao da je to nešto što nije vezano sa nečim ličnim i tu se zaista osjećam kao riba u vodi.”

Spremati “Profesionalca”, koji je postao kultni u pozorištu, a poslije i na filmu, za njega je bilo zaista izazovno:
Donijeti tu ulogu, koju je Branislav Lečić u filmu odigrao maestralno, pobjeći od njegove interpretacije, a opet biti dobar nije bio nimalo lak zadatak, ali sam se potrudio onoliko koliko sam to mogao, uz pomoć Dragana Kneževića kao reditelja i nadam se samo da sam uspio da taj zadatak odradim profesionalno, da tako kažem. Ova predstava aktuelna je i dan danas i aktuelna će biti na našim prostorima još dugo vremena, jer naše društvo je prosto takvo. Mi smo se uvijek nekako borili s nekim ko je na vlasti, uvijek smo bili u nekim problemima oko veza, vezica, para, ili ne znam ni ja čega. Ova tematika nikako ne može da izađe iz mode i ova predstava treba da živi i treba da se igra još, bog te pita koliko puta. Ovdje je Luka prosto postao anđeo čuvar Teji, spasavao mu je život, iako ga je doživljavao kao krvnog neprijatelja, nekoga ko mu je uništio karijeru, odnos sa sinom. Učinio mu je ogromnu uslugu, donio praktično čitav njegov život.“
Premijera je održana prošle godine, a u Akordu predstave pripremaju po nekoliko mjeseci:
“Predstavu inače obično spremamo oko pola godine, od oktobra do aprila, maja.Kad nam budu Dani Akorda, tada izvedemo obično premijerno predstavu u Nikšiću, a zatim se spremamo za festival u Bijelom Polju. Svi smo mi i porodični i zaposleni ljudi, pa se ne može previše vremena posvetiti pozorištu i predstavi. Treba nam malo više vremena, ali je sigurno onda i kvalitetnije odradimo.”

Na Festivalu dramskih amatera u Bijelom Polju, nagrada za najbolju mušku ulogu stigla je Milanu Nikčeviću za ulogu uhode Luke u ovoj predstavi:
“Možemo da kažemo da smo ostvarili neki svoj cilj – ne samo učešće, nego i dobijanje nagrade. Nagrade, naravno, nisu same po sebi cilj, ali je zadovoljstvo kada vas neko tako pohvali i nagradi.”

Ovo amatersko pozorište po tekstu Dušana Kovačevića igra i kultnog Balkankog špijuna, Nikšićani se nisu libili da se uhvate ukoštac sa njim. Uskoro treba da pripremaju novu predstavu:
“U toku su pripreme, tražimo tekstove, tražimo nove snage koje će nam pomoći u stvaranju nove predstave. Imamo i Akordov teatar za mlade, jednu zaista malu ekipu djece od deset do petnaest godina, koji učestvuju sa svojom predstavom “Koncert za nevenu” na jednom međunarodnom festivalu u Srbiji, u Jagodini..”
Vojo Mrvaljević okušao se i kao reditelj u predstavi u kojoj su igrali srednjoškolci, što je za njega zanimljivo iskustvo, ali više kao upoznavanje i sa tom stranom scenskog posla.
Svoje glumačko umijeće ne koristi samo u pozorištu, već i za katedrom:
“Svi me doživljavaju kao nekog ko voli djecu da animira na neki potpuno drugačiji način. Času pristupam kao jednom malom pozorištu, gdje sam ja taj koji treba njima da prezentuje engleski jezik.“
Učenicima je sigurno na ovim časovima zanimljivo, a pored toga mogu lakše i da uče.