Zbogom teta Beba! Ili- gnjide ostaju, karakterni odlaze. Iznenada, tiho..

Moj duboki naklon, prijateljska dušo. I ljubav i zahvalnost, zauvijek. ❤

Gdje god da ste sada, znam da su i smijeh, i toplina.

I srce veliko. Koje, na nesreću, uvijek i svuda „izda bukom“.

Piše: Paulina Lanceroti

Te nedjeljne večeri kad je umrla, peglala sam košulju. Pažljivo i polako. Za sutrašnji razgovor o poslu. Za smirenje. Da je umrla, doznala sam tek sutradan popodne, satima nakon razgovora. Da sam saznala odmah ujutro, ne znam ni kako bih došla do firme a kamoli prozborila tih nekoliko rečenica na njemačkom.

Rođenjem većina nas, osim imena, dobija roditelje. Na toj lutriji smo varljive sreće. Po nekoj drugačijoj sreći, doznat ćemo tek u zreloj dobi, putem dobijamo i stičemo još neke rijetke ljude, prijatelje, koji o nama slično brinu, uče nas, ponose se našim uspjesima. Možeš ih ne vidjeti i 20 godina. Oni, svejedno, o tebi znaju sve. Na poruke reagiraju sa „ludo moje, najmilije na svijetu“, „zlatno moje dijete“ ili „dušo moje duše“. A na rastanku te još jednom grle iskreno i snažno, uz „javljaj se kad budeš mogla, jer te jako, jako volim“.

Nisam jedina. Iako nije rađala, Beba je svojim duhom i podrškom odgojila još ovakvih, svojih i zajebanih. Raznih generacija. Danas, sigurna sam, nosimo u očima istu nevjericu, ne trudimo se suzbijati suze i imamo poriv porazbijati bar pola stana. Da, baš kao da ju je netko ukrao.

Ko je mogao i pomisliti da će nam taj snažan zagrljaj, to prvo druženje nakon jebenih 90-ih, ujedno biti i posljednje ikada?!

Hvala za predivno veče! Hiljadu stvari sam zaboravila pitat, a dvije hiljade ti ispričat. – pisala mi je sutradan.

Bit će vremena i za te priče, činilo se, ovo je tek (novi) početak. Kakav zajeb!

 

Rođenjem (7.11.1963.) Beba je u Beogradu dobila ime – Jasmina Aksentijević. Jasminu nismo znali. Varljivom srećom, za Bebu Marušić smo znali svi.

Osamdesetih, kada je Radio Tivat, poput mene, bio pelenaš, njegova novinarska perjanica bila je upravo Beba Marušić. Iza toplog, specifičnog i prepoznatljivog glasa stajala je neprepričljiva energija. Iznimno duhovita i lucidna žena. Beskrajno verbalno i socijalno vješta. Fakinka s manirima i stilom. Talent spreman rudariti. Obrazovana a i dalje otvorena za učenje. Spremna naći vremena da pomogne i poduči druge. Hvalila je srcem, ali argumentirano. Savjetovala precizno, kroz humor i primjer. Uvijek dobronamjerno i s uvažavanjem.

Spoznavala sam te Bebine osobine 90-ih, kada već nije postojao „Radio Tivat“. Pretvoren je u „Srpski radio Tivat“. Pamtim mučnu raspravu o „slučaju“ radija na republičkoj Skupštini – sporno je bilo je li u kontakt emisiji slušateljici rekla „što danas kuvate“ ili „što danas kuHate“. Pamtim slike preuzimanja, ogromnu zastavu pred ulazom u zgradu. I huk tadašnjih slavljenika. Svi dotadašnji novinari_ke bili su izbačeni iz redakcije. Da, i moja teta Beba, Srpkinja.

Sa svakom njenom posjetom, u našu je porodičnu kuću, pa tako i u moj život, ulazilo novinarstvo. Nakon tog (pokazat će se, tek prvog) progona, posvećeno su se pratili njezini tekstovi u Monitoru. Mnogima teški. Nikad dvosmisleni. Sa čime se igrala, kakav su karakter i koja hrabrost tada bili potrebni za javni i profesionalni krik, postat će mi jasno koju godinu kasnije, uoči punoljetstva.

Ono što sam vidjela tih 90-ih bila je žena u punom karijernom zamahu. Ja sam bila tek gimnazijalka koja je svoje prve pjesme i tekstove slagala u plavu fasciklu. Kad nije imala drugog vremena, Beba bi nosila tu fasciklu sa sobom u kupaonu. Da bi, kad bismo dogovorile druženje/učenje mene balavu slušala s koncentracijom i pitanjima ravnopravne sugovornice. Gurala mi je knjige koje i danas pamtim, posuđivala diktafon. Danas postoje radionice, blogovi, portali, fejsbuci… Ja sam tada imala svoju tetu Bebu. Ženu s voljom i mudima. S ogromnim srcem, ali nesklonu dodvoravanju. U kojoj mjeri, shvaćam 1999. godine. Zbog kritiziranja Vojske u vrijeme NATO napada na tadašnju SRJ, za Bebom je raspisana tjeralica. Isprva se skriva da bismo ju, pošto je nekako uspjela izaći iz zemlje, na sigurno, uskoro počeli slušati iz Praga. Nama poznati glas sada je bio za mikrofonom i u uredništvu radija „Slobodna Evropa“.

Povratak u Crnu Goru bio je ujedno i prestanak Bebinog potpunog življenja novinarstva. Minule 2018. godine, uspjele smo se vidjeti u Kotoru. Rendez-vous je bio dogovoren pred crkvom Blažene Ozane. Prilazeći joj, prvo sam se naklonila pa stala pred nju. Gledala me koji trenutak u oči, bez riječi, kao da želi biti sigurna da je istina. Zagrljaj. Traje… I tek onda pozdravno zezanje. Pa razgovor… Kao da je ta 1999, od koje se ne vidjesmo, bila jučer. Tijekom šetnje do restorana, moli me da zastanemo na čas. U susret nam dolazi sitni čovac s karićem. Onim kojim se po starom gradu prevozi prtljaga i provišta.

Stani! – ukopava se Beba ispred njega zbunjenog – Stani, čovječe, sanjam te!

Stala i ja. Ništa mi nije jasno. Beba vadi novčanik, gura mu neke pare. Prije nekoliko dana odnio je neke stvari s njene terase, nije imala sitnog, ostala mu je dužna. Ovaj gleda, i dalje malo zbunjen, i smeška se.

Hvala… Ma, ne treba, ja i zaboravio.

Kako ne treba?! – uporna je, silno mu se i srdačno zahvaljuje – Da Vas poljubim...

Ovaj se ozario. Odlazi još smeteniji.

Pa da, to je Beba… – prolazi mi mislima dok sam čekala finiš nenadane scene na suprotnoj strani uske kamene ulice – Ne znam nikog drugog ko bi se ovakvom gestom zahvalio težaku s karićem.

Za stolom, uz crni rižot i vino, pokazuje se da i dalje pasionirano prati vijesti, čita štampu… Zna sve. Novinarstvo, bivalo mi je te posljednje novembarske noći podrazumijevajuće jasno, nije nikada otišlo iz Bebe, iako je ona otišla s tzv. javne, time i novinarske scene. Njezina je tišina posljednjih godina progovarala jasnije od mnogih laprdanja kojima je (pre)zasićen crnogorski javni prostor. Beba je, za razliku od tolikih laprdala, vrištala u vrijeme kada su oni, u ime topova, gromko šutjeli. Zanimljivo, ili tek bolno očekivano – ni danas to (javno) nitko ne priznaje. Prvi dani bez Bebe prolaze u tišini, bez ijednog „klanjamo ti se“. Netipično a tako naški. Ni poslije njene iznenadne smrti, kompleks(aš)i ne znaju što bi s njenom ženskom slobodom i stavom.

Ili – gnjide ostaju, karakterni odlaze.