Zemljotres 15. aprila opomena, pogotovo graditeljima, a fotografi stvorili umjetnost

“O ovim fotografijama ne možemo govoriti samo kao o dokumentarnim, jer ovim kadrovima i umijećima fotografisanja ništa ne možemo prigovoriti ni danas, 40 godina kasnije, jer se zapravo radi o umjetničkim fotografijama”, rekao je direktor CZK Tivat, Neven Staničić, otvarajući izložbu dokumentarnih fotografija “SJEĆANJE I OPOMENA”, nastalih nakon katastrofalnog zemljotresa u Crnoj Gori 15. aprila 1979. godine. Otvaranje izložbe su priredili Foto-kino i video klub „Mladost“ Donja i Gornja Lastva i Centar za kulturu Tivat.

“Kad se sjetimo tog 15. četvrtog prije četrdeset godina, nedelja je bila, na različite načine bismo mogli govoriti o ovom događaju. Mogli bismo govoriti na način jedne elementarne nepogode, da čovek shvati koliko je zapravo mali i nemoćan, mogli bismo govoriti na način obnove i politički način, na koji se danas o tome govori duž crnogorskog primorja, a mogli bismo govoriti i putem umjetnosti, a s obzirom da smo u Centru za kulturu Tivat, to je onaj ugao kome ćemo posvetiti narednih nekoliko minuta. Ako je i u čemu bio spreman Tivat te 1979. godine, bio je da odgovori na jedan ovakav izazov na način na koji su to bili drugi mnogo veći gradovi, a to je – imao je svoje fotografe, svoj Foto kino klub “Mladost” iz Gornje i Donje Lastve, koji je odmah u prvim satima posle zemljotresa imao načina, mogućnosti i želje da reaguje i zabilježi za istoriju ono što se ne dešava tako često. S obzirom na posljedice, naravno, poželjeli smo da se ne desi više nikad, ali s obzirom na iskustvo, spremni navodno da se desi svakog dana. Ja se nadam da su ljudi koji brinu o tome, građevinari, arhitekti i ostali poveli računa, a ljudi koji se bave umjetnošću i fotografijom danas, ne znam u kolikoj mjeri spremni kao onda, ali s obzirom na tehnologiju, vjerovatno bi danas svi na neki način bili reporteri i dokumentaristi.

O ovim fotografijama ne možemo govoriti samo kao o dokumentarnim, jer zaista, ovim kadrovima i ovim umijećima fotografisanja ništa ne možemo prigovoriti ni danas, 40 godina kasnije, jer se zapravo, dozvolićete, radi o umjetničkim fotografijama. Mi ćemo se u CZK potruditi da ovaj kompletan materijal digitalizujemo, da ga spremimo i za novu formu i za 21. vijek, a svima nama ostaje da se prisjetimo tih dana, ali i mogućnosti grada da reaguje ne samo čisteći ono što je ostalo od zemljotresa, pomažući i zbrinjavajući ljude i objekte, već i umjetnički, ostavljajući fotografski ostisak, jednu fotografsku sliku, pamćenje na ono kako je zaista i bilo. Fotografija se poslednjih 40 godina izmjenila više nego išta, nekad smo se kleli u to – video sam svojim očima, a sad,glavna stvar je da ne vjerujemo svojim očima. Ovo je bio jedan potresan doživljaj, u kome su se ljudi amateri pokazali kao najveći profesionalci,” rekao je Staničić.

On je poželio da i ubuduće obilježavamo godišnjicu zemljotresa podsjećajući se na jednu stihiju, ali i na ljudskost i veliku ljubav i solidarnost, te da se toga prisjećamo samo kao mogućnosti da shvatimo koliko smo mali.

Na izložbi se mogu vidjeti i plakati koji su napravljeni povodom obilježavanja ovog događaja prije 4 godine.

Anton Gula Marković, predsjednik “Mladosti” nakon otvaranja izložbe priča nam o tome kako su članovi kluba nekoliko minuta poslije zemljotresa uzeli foto-aparate u ruke: “Mislim da  je to neki instinkt bio, pošto smo se svi bavili fotografijom. Ja sam barem, pošto mi je kuća gdje sam živio bila stradala poprilično, pošao odmah u klub i uzeo aparat. Tada sam bio sekretar omladine i došli smo odmah u Tivat. Obišli smo grad, a onda smo se organizovali. Čuli smo preko radio Titograda da je Kotor strašno stradao, zaustavili smo prvi autobus Autoboke, pokupili neki alat i otišli tamo da pomognemo. Kad smo došli, vidjeli smo da to nije tako strašno. Tomo Grgurević je tada, gledajući sa Vrmca Kotor, vidio onu prašinu i učinilo mu se da je cijeli Stari grad nestao. Kad se spustio, odmah je utrčao u poštu i javio to što je video, a to su poslije demantovali. Mi smo se vratili i počeli smo da pomažemo po Tivtu.

Najviše su stradala krtoljska sela, Gošići, Milovići, Bogišići i te crkve. Bilo je tu malo jezivih situacija, gdje su se otvarali i grobovi. Baš nas je na Sv. Luku, a ta crkva se potpuno raspolovila, nije bilo groba koji nije bio otvoren, zadesio popodnevni zemljotres. Mi smo pobjegli glavom bez obzira, nismo tražili ni kapiju, kuda se izlazi, nego preko nekakvog zida u šumu, izložena je fotografija te crkve. Užasan je taj zvuk, taj fijuk, meni stoji još tu.

Druga stvar, koja je bila interesantna,  su velike pukotine, koje su se pojavile, pogotovo u priobalju, kao i na mnogim ulicama, ali priobalni dio je baš bio ispucao. Mi smo odmah počeli snimati, to su bile široke pukotine, u koje sam ja mogao slobodno da uđem. Recimo, onaj snimak, koji je postao zaštitni znak tivatskog zemljotresa, svetionik na Ponti Seljanova sam ja napravio. Izgledao je stvarno jezivo, onako kao što je i na slici. Na Pakovu su isto bile velike pukotine.

Ono što je bilo interesantno i što se više nikad ne može ponoviti na ovim prostorima bivše Jugoslavije, ja vjerujem, je ta solidarnost, to je bilo nešto nevjerovatno. Sutradan je počela da pristiže pomoć iz svih krajeva zemlje u svemu. Hrana, ljekovi, građevinski materijal. Mi, tadašnji omladinci, smo se organizovali u radne grupe. Niko nije išao doma, spavali smo ispod dječijeg vrtića, imali smo šatore i ćebad, koja su se dobijala, tu smo boravili, ja ne znam koliko mjeseci. Bilo je to divno druženje, iz koga su nastajali i neki brakovi. Bilo je lijepih, ali i žalosnih trenutaka, jer su neki pod šatorima čekali da se kuće saniraju. Prvo dok se sve to obilježilo, bile su komisije, pa je to malo i potrajalo.

Mi smo sve to dokumentovali, ali ovaj prostor je mali za sve to. Imamo još stotinjak slika, koje nismo izložili. Prva izložba nam je bila “Zemljotres, obnova i izgradnja“, tako da tu arhivu imamo, uspjeli smo je digitalizovati. Ja se nadam da će to biti opomena, pogotovo ovim graditeljima. Sećam se još od onda, kada su došli stručnjaci da ispitaju teren u Tivtu, da su rekli da se preko četiri sprata ne bi trebalo graditi, a ja vidim da se sada na sve te zgrade dograđuju još dva sprata, što je vrlo opasno!”

Autori fotografija, pored Gule, su Krsto Kiko Tomičić, Stanko Berberović i Zvonko Rajčević.

Otvaranju su, pored brojnih Tivćana, prisustvovali i članovi foto-kino kluba “Mladost”, koji su prepričavali događaje od prije četrdeset godina, prisjećajući se kako su pojedine fotografije nastale.