Roman “Bastadur” u izdanju “Lagune” predstavile su sinoć tivatskoj publici njegova autorka Jasenka Lalović i glumica Dubravka Drakić. U Velikoj sali CZK, posjetioce je pozdravila direktorka JU Gradska biblioteka Vesna Barbić, ističući da je na početku treće sezone književnih programa ta javna ustanova dovela omiljenu autorku svojih članova. Većinom ženska čitalačka publika uživala je u dijalogu glumice i spisateljice, kao i slušajući odlomke iz romana.
Odgovarajući zašto se spustila iz Paštrovića do naše mile Boke i u romanu kazivala priču iz ovog ambijenta, Lalović podsjeća da se Boke dotakla već u svojoj prvoj knjizi:“Kasnije sam tu priču o Boki željela da raširim, znam da je Boka u više navrata bila mjesto gdje su se primale najprogresivnije ideje. Upravo tu je dolazilo nešto što je važno za sve nas i što se kasnije širilo na cijelo područje Crne Gore. Onda sam se mentalno tu preselila i taj trojac Kotor-Perast-Risan povukla, kasnije je to išlo ka Orjenu. Ono što mi je bilo fascinantno je osobenost svakog grada. Znači, oni su blizu, slični, a opet jako različiti i kulturološki ipak zasebni entiteti. Imala sam potrebu da ispričam ljudima koji nisu sa ovih prostora, da skrenem pažnju na svo to bogatstvo, jer su ti običaji i načini opstajali kroz istoriju. Bilo mi je fascinantno da je Kotor bio vezan uglavnom za Cetinje, Risan za Nikšić, Herceg Novi za Trebinje, a Perast kao da je bio između i bio je prozapadno orijentisan. Kao da sam uplovila u drugo vrijeme i počela da smještam junake. Mogu da vam kažem da sam beskrajno uživala.”
Autorka junake vodi od Skadarskog jezera preko Orjena, Krfa, Beograda, Dobrote, Perasta, Nikšića i Bukovice zatvarajući jedan životni krug, a pritom “pokušavajući da nas sve poveže, zajedno sa svojim različitostima i da učini da budemo zahvalni na tim različitostima i da umijemo da prepoznamo da smo zapravo bogati”, konstatovala je Dubravka Drakić.
Jasenka već 40 godina živi u Beogradu i kaže da je postala svjesna da se njen gen buni i podsjeća je na ono što jeste.: “Željela sam da ispričam priču o nama, jer nas je malo. Kad gledate broj stanovnika, to je kao jedan grad. Malo nas je, ali smo različiti. Recimo, meni je majka Crmničanka, otac mi je iz Paštrovića. Po udaljenosti je to tri-četiri kilometra, a kulturološki su bezmalo dva svijeta. U toj raznolikosti sam prepoznala jedno bogatstvo, koje nije datost drugima, to nemaju svi. Jezik, običaji, sve ono što smo naslijedili smo dužni da prenesemo kao vrijednost na svoje potomke. U ovom sveopštem pritisku, kao da sam osjetila da to neko hoće da anulira, da to predstavi kao nešto minorno i nešto u meni je počelo da se buni. Ako nešto pišete, imate izbor šta ćete da pišete i ja sam odlučila sa namjerom i sa porukom da naši ljudi, na ovim prostorima znaju tajnu kako se opstaje u ljubavi, ponavljam, u ljubavi. Uz sve različitosti koje imamo – ideološke, nacionalne, religijske, taj zajednički imenitelj nije dat drugima, dat je posebnima. Ne mogu nam ni taj daleki Istok, ni daleki Zapad dati odgovore, koje nam često nameću, to znamo samo mi. To je taj pelin, po kome gazimo, ta ljekovitost – ako smo oboljeli i ako se vidi da nešto ne valja, odgovor je u nama. Moramo da počnemo da volimo svoje biće!”
Publika je imala priliku da kupi primjerke svih Jasenkinih romana, koje je spisateljica potpisivala.