JU Gradska biblioteka Tivat i ove srijede našim čitateljkama i čitaocima poklanja dva reprezentativna djela svjetske književnosti. Ove srijede to su romani „Crveno i crno“ Stendala i „Ana Karenjina“ Lava Nikolajeviča Tolstoja-ističe glavni urednik izdanja Miomir Abović.
Roman „Crveno i crno“ stoji na početku stilske formacije realizma. Taj roman- kojim je Stendal, inače, stekao svjetsku slavu- bavi se sudbinom mladog i ambicioznog siromašnog provincijalca, sina drvodjelje, u postnapoleonovskoj Francuskoj.
Radnja je situirana u vrijeme dvadesetih godina XIX stoljeća, u vrijeme poslije abdikacije Napoleona. U Francuskoj je uspostavljena ustavna monarhija pošto je na prijesto vraćena dinastija Burbonâ. Na vlasti su ultrarojalisti, bogati zemljoposjednici i nekadašnje izbjeglo plemstvo i sveštenstvo. Za uspjeh u društvu presudno je plemićko porijeklo.
Glavni junak romana, Žilijen Sorel, oduševljava se Napoleonom i njegovim vrtoglavim i brzim usponom. Međutim, u novim društvenim okolnostima, (gdje je Napoleon poražen i prognan na Svetu Jelenu), vojska (crveno) ne može pružiti mogućnosti za brz uspjeh. Sorel procjenjuje da jedino preko svešteničkog poziva (crno) može ostvariti svoje ambiciozne planove o uspjehu, bogatstvu i priznanju u društvu.
Spoljašnju kompoziciju romana čine dvije knjige. U prvoj knjizi opisana je ljubavna veza izmeđi Sorela i supruge gradonačelnika varošice Verijer, gospođe De Renal. U nastavku romana, budući da je suprug De Renal saznao za vezu, Sorel je prinuđen da napusti Verijer, te odlazi u Bezanson, u tamošnju bogosloviju. Zahvaljujući opatu Piraru, Žilijen postaje sekretar uticajnog markiza De la Mola u Parizu. Uspješno obavlja poslove koji su mu povjereni, a uskoro se u njega zaljubljuje i markizova ćerka Matilda, koja uspijeva nagovoriti oca da odobri vjenčanje između nje i Sorela. Kada se čini da će Žilijen uspjeti da ostvari sve svoje snove, markizu De la Molu stiže pismo gospođe De Renal u kome se Žilijen opisuje kao njen bivši ljubavnik, koji koristi žene za napredak u karijeri. Markiz ne dopušta vjenčanje, a Žilijen- pošto su sve nade u uspjeh srušene- u bijesu odlazi u Verijer, te puca i ranjava gospođu De Renal. Zbog pokušaja ubistva biva osuđen na smrt giljotiniranjem. Matilda će sahraniti glavu svog ljubavnika, kao što je to, prema porodičnom predanju, učinila kraljica Margarita Navarska sa glavom svog ljubavnika Bonifacija de la Mola. Gospođa De Renal ubrzo umire, ali ne od ranjavanja, već od tuge za Žilijenom.
Stendal je pri pisanju ovog romana primijenio realistički postupak. Naracija je u trećem licu, iz pozicije sveznajućeg pripovjedača, sa određenom distancom od opisanih likovâ i događajâ. Likovi su osvijetljeni sa društvenog, intelektualnog i psihološkog aspekta. Glavni junaci romana podvrgavaju analizi svoje postupke, preispituju svoje djelovanje, riječi, utisak koji su proizveli na druge. U vezi s tim kod njih se javljaju stalne dileme koje prate takve analize. To sve čini likove stvarnim i uvjerljivim. Postupci likovâ određeni su njihovim društvenim položajem, statusom, političkim opredjeljenjem, te interesima koje nastoje da zadovolje.
U romanu pisac izlaže i eksplicitno svoje poetičko načelo o prirodi romana, koji je po njemu ogledalo društva koje pokazuje i «čistotu neba i kaljugu blata». Tako da kada pisac piše o ljudskoj nemoralnosti, ne može se kriviti on, koji samo odražava, prikazuje postojeće stanje u društvu.
O “Ani Karenjinoj” teško da- poslije pohvalâ tog romana od strane pisacâ kao što su Dostojevski, Fokner, Tomas Man i Nabokov- jedan Miomir Abović može reći nešto epohalno novo. Ako mnogi i nisu (pro)čitali ovaj, u umjetničkom (i bukvalnom) smislu, monumentalni Tolstojev roman, gotovo svi znaju moto kojim “Ana Karenjina” počinje:”Sve sretne porodice liče jedna na drugu, svaka nesretna porodica nesretna je na svoj način”. Roman koji je Fjodor Dostojevski smatrao besprekornim, a Vilijam Fokner nazvao najboljim romanom koji je ikada napisan, “Ana Karenjina” grandiozno je djelo Lava Nikolajeviča Tolstoja: roman koji daje sveobuhvatan prikaz ruskog društva XIX stoljeća- od aristokratskih salonâ do seoskih gazdinstavâ. Uvodeći dva narativna toka, prvi koji prati ljubavnu priču između Ane i Vronskog, i drugi koji prati odnos između Kiti i Ljevina, Lav Tolstoj ispisuje svevremene stranice o porodici, gubitku, ljubavi, izdaji, vjeri i prijateljstvu.
Rezimirajući ovaj (kratki) prikaz, možemo poručiti sljedeće: ako ste već jednom i pročitali „Crveno i crno“ i „Anu Karenjinu“, nije zgoreg to uraditi ponovo; naprotiv. Konačno: možda ova dva kapitalna djela svjetske književnosti nemate u vašoj privatnoj biblioteci; sad je šansa da ispravite i taj propust. A podsjetimo se i one provjerene istine: književna klasika uvijek je u modi. Zato nemojte okolišiti, nego prošetajte do Gradske biblioteke Tivat i uzmite „Crveno i crno“ i „Anu Karenjinu“- poručio je Abović.
