Veliko ime jugoslovenskog glumišta, desetogodišnji upravnik JDP, Branko Cvejić, koji je u svojoj bogatoj karijeri igrao sve: od barmena do istorijskih ličnosti , od sveštenika do Petrunjele, bio je gost našeg Radio suncobrana 25. avgusta 2017.
Vaš prva glumačka identifikacija, uloga Baneta Bumbara u kultnoj seriji Grlom u jagode, dugo će se pamtiti. Da li je do masovnog šarmiranja publike serijom došlo zbog njene vrcave iskrenosti, specifične nostalgije za davnim beogradskim vremenima ili zbog nečeg trećeg ?
Ništa u seriji nije ulepšavano, život mladima je tih 60-tih godina zaista bio nekako lepši i pored problema koju to doba inače nosi sobom. Serija je bila i svojevrsna analiza tadašnje društvene situacije ali je data bez patetike. I imala je te dokumentarne momente koje su doprinosili uverljivosti i iskrenosti. Serija je zaista jako dobro smišljena i izrežirana od strane Srdjana Karnovića i Rajka Grlića ali je i podjela uloga bila odlična : Miki Manojlović, Bata Stojković, Olivera Marković, Aleksandar Berček, Bogdan Diklić, to je plejada glumaca koji su kasnije napravili sjajne karijere.
Na proslavi 40 godina serije Grlom u jagode, prvi put sam je odgledao na velikom platnu i to sa publikom. Ranije smo je svi gledali u kućnoj atmosferi na TV ekranima. Nakon igranja u bioskopu razgovarao sam sa mnogima u publici koji su mladjih generacija i pitao ih kako znaju za ovu seriju , a oni su odgovarali da je to kultna serija koju su gledali u reprizama na TV a i roditelji su im puno pričali o njoj.
Zašto film “Jagode u grlu”, radjen mnogo kasnije, nije imao uspjeha ?
Karanoviću je nudjeno da odmah nastavi seriju ali on je tada odbio rekavši da je to mini serija zamišljena kao film u 10 nastavaka i to je to. Nakon 10 godina je ipak napravio film, malo mračniji po atmosferi “Jagode u grlu”, koji je potpuno propao. Fanovi serije su bili prosto povredjeni što im je Karanović pokvario uspomenu na divne TV priče koju su neizmerno voleli. Tek sada se taj film malo više gleda po raznim televizijama i tek sada se vidi da je on ipak bio dobar .
Niste upadali u klišee radeći svoje uloge, jer one su zaista bile najrazličitije. Od Baneta Bumbara, preko sumnjivih biznismena, ministara, istorisjkih ličnosti , transrodnih osoba, do ženskog lika – Petrunjele. Da li je želja svakog glumca da se oproba u svim žanrovima i likovima, da izbjegne šablone i predvidljivost ?
Nije bitan ni broj uloga, ni žanr. Neko odigra 300-400 uloga ili snimi preko 350 filmova, poput Bate Živojinovića, a neko je mnogo manje produktivan a opet više primjećen. Kao na primjer, Danijel Dej-Luis koji je snimio samo 12 filmova u životu a dobio čak 4 Oskara. Isto tako neko od nas može da radi samo komedije , neko samo tragedije jer želi da gradi svoju karijeru na ulogama koje njemu odgovaraju. Naravno ima i onih koji mogu da igraju sve i svuda se dobro snalaze. Meni je zaista bilo drago bilo da igram tu Petrunjelu, ali je bilo odgovorno igrati žensku ulogu na jednim Dubrovačkim ljetnjim igrama, gde je inače Dundo Maroje kultna predstava i postavlja se nanovo svake dve godine. Na tom festivalu možeš ozbiljno da nastradaš ako nisi baš dobar a tada još nije bilo gostujućih pozorišta gde muškarci igraju ženske uloge . Ipak, naš Dundo Maroje je bila veoma dobra i smešna predstava, celu stvar je vodio veliki glumac Nikola Simić, kao Pomet. Sve je bilo bilo jako zabavno ali se progovorilo i o velikim stvarima.
Igrali ste svojevremeno u nekoliko zabranjenih pozorišnih ostvarenja – Golubnjača, Mrešćenje šarana . Kako je bilo biti njihov akter, biti dio te subverzivne atmosfere ?
Da, sve je počelo sa predstavom “Kad su cvetale tikve” . Nije svejedno da nešto napravite, ostavite deo sebe u neki projekat koji potom doživljavate kao svoje dete i onda neko dodje i zabrani ga, prosto vam ga oduzme. To je bilo zaista teško. Danas u Srbiji nije moguće zabraniti predstavu, iako mi se čini da je danas vlast mnogo autoritarnija nego tada. To je zato što danas prosto kao da imate u sebi ugradjen čip o tome šta smete a šta ne smete da napravite u pozorištu. I onda što bi vas neko zabranjivao kad vi to sami znate, kad imate dobru autocenzuru.
Kako ste se snašli na mjestu upravnika velike i značajne kulturne instiutucije kakvo je Jugoslovensko dramsko pozorište (JDP) ?
Ja sam nekako ispekao taj zanat ranije. Kada je Jovan Ćirilov, koji je bio izuzetan po svemu, bio na čelu JDP, u jednom trenutku se malo zapleo u administrativno tehničke probleme, ja sam otišao sam da pomognem i ostao tamo 10 godina. Kad je on otišao, prosto se namjestilo da budem tu i dalje. Svakakvih zanimanja ima u pozorištu , mislim da bih mogao da radim skoro sve ali je najlepše biti glumac. Naravno, uspešan. Divno je imati takav život ali nekada ipak morate staviti tačku na sve. Mada glumci igraju dok osecaju da to mogu. Ali ipak ima stvari koje više fizički ne možete da izvedete. Ja se zato divim mom kolegi, Vlasti Velisavljeviću, koji je na sceni i u svojoj 91. godini.
Pa i Vi, evo, nećete u penziju
Tačno je, igraću sve dok još mogu da mrdam .
Niste željeli da igrate dok ste bili na čelu JDP, ali nakon te funkcije brzo nastavljate da plivate glumačkim vodama kroz Noru , Slatku Čeriti… Da li ste morali i da pjevate u mjuziklu Pozorišta na terazijama “Sweet charity” ?
Da, morao sam, šta da radim, a u toj predstavi smo Tanja Bošković i ja samo kao neki gosti. Inače, ranije nisam nikad pevao u komadima jer smatram da ima talentovanijih ljudi od mene za to. E, onda se namestilo da u predstavi “Izopačeni” u Bitef teatru, igam vlasnika gej kabarea, koji je i sam bio transrodan, pa sam morao da otpevam jedan song. Zapravo nisam baš pevao, jer ne umem to dobro da radim, više sam ga interpretirao, da tako kažem.
Čudno, ako se ima u vidu da ste sin poznatog operskog pjevača Narodnog pozorišta , Žarka Cvejića. A kad ga već pominjemo, moramo Vas pitati da li je na Vaše opredjeljenje da budete glumac uticalo to što ste u djetinjstvu stalno boravili u pozorištu sa ocem ili možda to što ste se jednom u njegovoj garderobi sreli sa holivudskim zvjezdama – Lorensa Olivijea i Vivijen Li ?
Možete samo zamisliti kako je to izgledalo, umalo nisam pao u nesvest. Ja, kao desetogodišnjak, sedim u garderobi mog oca u Narodnom pozorištu, kad u jednom trenutku ulaze dvoje ljudi koje znam sa svetskih bioskopskog platna a inače sam gledao sve njihove filmove. To je bilo pravo čudo.
Kad malo sve saberem, imam utisak kao da sam se rodio u Narodnom pozorištu a i u JDP sam celi moj život. Kad živite u kući velikog umetnika, srećete mnoge druge ljude iz sveta pozorišne i filmske umetnosti, prisluškujete njihove razgovore, upijate ih i ako imate malo talenta za glumu, onda se opredeljujete za nju.
Koliko je bila odlučujuća i inspirativna umjetnička atmosfera u petoj beogradskoj gimnaziji gdje ste bili generacija sa Goranom Markovićem i Srdjanom Karanovićem ?
Ta gimnazija je uvek negovala dramsku sekciju i imala dobre rezultate. Nama trojici je naravno uvek bilo lepše i lakše da se bavimo onim što najviše volimo a to nam je često bio i dobar izgovor za izbegavanje redovnih školskih obaveza.
Uz Cecu Bojković, Josifa Tatića, Laneta Gutovića i dr. bili ste miljenik velikog pozorišnog radnika, Bojana Stupice. Po čemu je ta grupa glumaca, koju su tada nazivali “Bojanove bebe”, bila posebna i zašto je baš vas on promovisao u pozorišnom i filmskom svijetu ?
Bojan, koji je i osnovao JDP 1948. , je primetio da u jednom trenutku u tetaru nije bilo mladih glumaca i odlučuje da dovede njih desetak. Uvek je bio čovek velikih poteza, on ih je doveo u pozorište ali i brinuo o njima sve do svoje prerane smrti. Svako od nas je imao svoju šansu, neko ju je iskoristio, neko ne , kao što to inače ide u životu. I repertoar je pravljen tako da svi imamo svoju priliku, svi smo dakle dobro startovali a razvijali se dalje kako je ko imao sreće i umešnosti.
Foto: Internet